Kamen. Običan jedan kamen, deo stene, sitni deo stene – i toliko simbolike u njemu. Kamen kao breme i teret. Kamen koji generacije vuku sa sobom, zarad nekih „drugih”, bilo gde, bez geografskog ograničenja.
U Beogradskom dramskom pozorištu igra se predstava „Kamen”, nastala po delu Marijusa fon Majenburga, a dramatizaciju teksta radila je Katarina Pejović.
Ovo je priča o generacijskoj tranziciji 20. veka, koja se dešava u Nemačkoj, oblikujući teme antisemitizma, fašizma, zatim i socijalizma i liberalizma. Tema podela i razdvajanja još uvek nije zakopana i bdi na svim prostorima, bez obzira kako se ti prostori zvali, pa i nad onima koji nisu daleko od nas, ili živimo u njima, te se lako ova tema može postaviti i kroz naše prostore. Otuda možda i najveća jačina ove predstave. Nastala u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta i Zagrebačkog kazališta mladih, ova predstava postavlja na scenu i beogradske i zagrebačke glumce, koji donose neko novo čitanje pozorišta, na koje, moramo priznati, nismo navikli.
Patrik Lazić, reditelj predstave, osmislio je da višegeneracijsku priču prikaže kroz fragmentarnu strukturu – unoseći na scenu pet najznačajnijih godina koje su obeležile nemačku prošlost. Glumci nijednog trenutka ne izlaze sa scene, te se stiče utisak uzajamne povezanosti svake generacije i godine, koliko god da u trenucima ta povezanost postaje i mesto razdvajanja, kako u drami tako i na sceni.
Scenografija je jednostavna, sastavljena od dasaka, koje, kad se otvore, omogućavaju da se iznose stvari, ali i da se određene zakopavaju. Simbolično ispred publike, u prvom planu, nalazi se i sanduk sa zemljom, u kom se generacijski zakopavaju predmeti porodice – poput starih pisama, narukvice sa kukastim krstom, pa i kamena, koji je nasledstvo porodice – kako bi se sakrila istina, a iz laži rodila nova istina.
Fragmentarno se smenjuju priče o jevrejskoj i nemačkoj porodici od 1935. godine do devedesetih godina prošlog veka, dok se na video-bimu, koji se nalazi na kraju scene, oslikavaju emocije i stanja svesti likova. Čini se da su na video-bimu prikazane one jače emocije (a sama priča i ne govori previše o emocijama, već je bazirana na suštini), dok je gluma na sceni povremeno hladna.
Glavni lik Vite igra Mirjana Karanović, koja će ga izneti raznoliko, prolazeći kroz najveće transformacije jer njen lik živi u svakom pomenutom periodu. Iz njenog lika isploviće u trenucima sva silina glume, a u nekima će zatajiti, kao da ima potrebu da se povuče. S druge strane, Jevrejku Mice, vrlo povučeno, ali i efektno, doneće Doris Šarić Kukuljica. Dado Ćosić igra ulogu Vitinog muža, zarobljenog u jednom vremenu. Mia Melcher, svojom razigranijom i glasnijom pojavom promeniće tok predstave u smeru otkrivanja „istine”. Nataša Marković britkim i hladnim govorom, u nekim trenucima ostavlja lik Vitine ćerke arogantnim, a u trenutku spoznaje istine svoje porodice, krhkim. Iva Ilinčić, koja predstavlja i namlađeg generacijskog člana, Hanu – ne može da se pomiri sa stvarnošću i šta sve ona nosi. Njen lik je više simbolički – onaj koji preuzima „kamen”. Njen lik najbolje opisuje današnje generacije, koje nose teret. Ne postoji nijedna generacija i na ovim prostorima koja svoj „kamen” ne nosi, svoje porodično breme ne skida, a svim tim generacijama predodređen je teret istorije, države i prošlosti koja napada kao kob, ali i teret njih samih, na kraju svega.
Tok radnje je veoma hladno predstavljen, iz scene u scenu, bez nostalgičnih uplitanja, bez izrazite emocije i tuge koja se svakako vezuje za određeno vreme.
Predstava više predstavlja krik mladih u vremenu u kom žive, u ovom slučaju i samog reditelja predstave, dok stari i dalje vode sve glavne tokove njihovih (naših) života, misleći da će tako najlakše rukovoditi novim, tek izniklim generacijama. O tome svedočimo u ovoj drami, uplićući generacije u spoj nerazumevanja, života u laži.
Teret iz prošlosti prenosi se sa kolena na koleno.
Taj teret dolazi u amanet budućim generacijama koje ne mogu živeti posve slobodno, koliko god slobodu propagirali.
I šta ćemo na kraju sa našim teretom – kamenom?
Koliko traje oslobađanje od njega? Šta sve mlade generacije moraju preduzeti da bi njegova težina splasla, na kraju i nestala? Postavlja se pitanje da li je ijedna generacija spremna na tu žrtvu, ali – istorija iznova pokazuje drugačije.
Foto: Dragana Udovičić (bdp.rs); zekaem.hr
