Stalna je članica Beogradskog dramskog pozorišta, igra u najnovijoj predstavi „Zaljubljeni Šekspir”, kao i u predstavi „Fine mrtve d(j)evojke”. Lik Ljiljane, koji je tumačila u filmu „Toma”, ostaće svima upamćen po slikovitom prikazu sa istančanom emocijom. Takođe, nizala je brojne uloge na filmu i u serijama.
Ovih aprilskih dana, sa Paulinom Manov razgovarali smo o pozorištu, lepoti otkrivanja umetnosti i doznali šta je sve to inspiriše da bi stvarala i trajala.

Foto: Milan Babić
Da ovog trenutka možete da odete negde da popijete kafu, gde biste otišli?
U Rim.
Miris koji vas podseća na Dimitrovgrad?
Miris lipa. Ulica u Dimitrovgradu, gde su živeli moji nana i deda, bila je puna velikih mirisnih lipa. Kada zamirišu lipe znam de se bliži moj rođendan.
Četiri reči kojim biste opisali stvaranje filma „Toma”.
Uzbuđenje, vatromet, rastanak, spokoj.
Predstava koju ste gledali više puta.
„Bure baruta”, JDP.
Da godine vaše mladosti nose naslov neke knjige, kako bi se ona zvala?
„Alisa u zemlji čuda”.
Omiljena klasična drama.
„Otac”, Henrika Ibzena.
Klasični ili savremeni komad u pozorištu?
Više volim savremene komade. Međutim, današnja savremena dramaturgija je često zasnovana na dekonstrukciji. Ja volim dobru priču i jasno postavljene karaktere, a toga je sve manje. Tako da ću se ipak opredeliti za klasiku u ovom slučaju.

Foto: Instagram/paulina.manov
Selo ili grad?
I selo i grad.
Metež ili osama?
Jedno bez drugog ne ide. Sve sa merom.
Omiljeni deo Beograda?
Zemun.
Da možete da promenite tok nekog događaja iz prošlosti, koji biste događaj izabrali?
Nisam ni istoričar ni političar, čak ni amaterski. Prepustila bih ovo nekom drugom iz straha da promenjeni tok istorije može da odvede u nešto krvavije, iako je teško zamisliti krvaviju istoriju od naše.
U šta neizmerno verujete?
Verujem u snagu ljubavi.
Koje boje je vaš unutrašnji svet koji živite?
Narandžaste.
A naš, društveni?
Plav.
Šta je solidarnost?
Solidarnost je nešto što nam je neophodno da bismo preživeli kao umetnici i kao ljudi. To je kada ste sposobni i spremni da reagujete na nepravdu ili neku situaciju koja se dešava vašem bližnjem ili kolegi. Neophodno je na takve situacije reagovati. Jedna je situacija kada neko sam za sebe pokušava da ukaže na svoj značaj ili problem koji ima, a sasvim je drugo kada na to ukazuje neko drugi. Zato moramo biti budni da uvidimo potrebe i probleme svojih kolega i koleginica i da na njih ukažemo, a oni će isto to uraditi za nekog drugog. I tako se pravi lanac koji menja položaj glumca i čoveka u društvu.

Foto: Instagram/paulina.manov
Ženski lik iz književnosti koji vas oduvek inspiriše?
Više me inspirišu likovi koje srećem na pijaci, na roditeljskom ili koje gledam na TV-u. Od njih uzimam mustru za uloge koje dolaze.
U čemu se ogleda skromnost?
Za umetnika je važno da ne poveruje u pohvale, već da uvek od sebe traži više i bolje. Glumac svaki put kreće ispočetka i ne sme imati pristup da će nešto lako, ma koliko to tako izgledalo.
Koji muzički žanr je po vama neprolazan?
Klasika.
Rečenica kojom biste započeli predstavu da je režirate?
Hajde da se igramo.
Šta pomislite u trenutku pre izlaska na scenu, iza kulisa?
To je tajna.
A šta kad se ugasi svetlo na sceni, pre aplauza?
Gotovo.
Da možete da igrate u nekoj predstavi iz prošlosti, koja bi predstava to bila?
To su one predstave koje vas pregaze, pa kolegama koji igraju zavidite u najpozitivnijem smislu. Mnogo ih je, ali odabraću ponovo „Bure baruta”.
A film?
Ne znam. Ima mnogo divnih filmova.
Knjiga koju preporučujete.
„Zima bez brata” Filipa Čolovića. Divna, iskrena, emotivna ispovest autora.
Putovanje za kojim žudite?
Volela bih sa porodicom da odem u Japan.