U okviru Nezavisne scene u Bitef teatru publika će imati priliku da 12. februara pogleda predstavu „Kronika nestajanja’’ u produkciji Teatro VeRRdi iz Zadra. Režiju i dramaturgiju radile su Lucija Matković i Maruška Aras, a one ujedno i izvode ovu predstavu. O nastanku predstave koja se razvijala kroz dijalog sa tekstovima Dubravke Ugrešić, Daše Drndić, Slavenke Drakulić i Georgija Gospodinova, kao i o temi starenja, koja čini srž ovog umetničkog promišljanja, razgovarali smo sa Lucijom i Maruškom.
Šta vam je doneo književni susret sa ovim autorima i temama koje se kroz njihovo pisanje otvaraju?
Maruška: Dobar pisac uvijek nekako neprimjetnim putem ubode tamo gdje treba i ostavi utisak. Obogaćuje me rad s književnim tekstovima. Za ovu predstavu prvo je došla tema, a tek onda ideja da se njome bavimo kroz književnost, tako da su nam ovi tekstovi pomogli da uđemo u temu dublje i preciznije. Bavile smo se temom starenja, ali iz naše perspektive. Mi još uvijek nemamo iskustvo življenja u starom tijelu, imamo samo svoj pogled na to i iskustvo druženja sa ženama i muškarcima starije dobi, tako da se dogodila neka zdrava sinergija našeg neopterećenog i naivnog pogleda na to iskustvo i iskustva iz prve ruke koje je oblikovano vještim i snažnim jezikom spisateljica i spisatelja.
Lucija: Meni je susret s tekstovima donio, prije svega, hrabrost da ostanem u pitanju, a ne da nudim odgovore. Njihovi tekstovi ne uljepšavaju stvarnost i ne štite čitatelja od nelagode, ali u tome ima puno humanosti. Kroz njih sam jasnije osvijestila koliko je starenje intimna, ali i politička tema — način na koji društvo gleda starost govori puno o njegovim vrijednostima. Književnost nam je otvorila vrata slojevitosti i dala jezik za ono što smo intuitivno osjećale.
Kako je za vas izgledao proces stvaranja ove predstave, s obzirom na to da ste pored glume radile i režiju, dramaturgiju i produkciju?
Maruška: I nije bilo lako, dugo smo pokušavale rasplesti to zapetljano klupko i složiti ga kako treba. Otprilike godinu dana smo radile na predstavi. Prvo je niknula želja da radimo nešto zajedno, bez ideje što bi to moglo biti. Onda smo u početku procesa obje izgubile vrlo bliske osobe starije dobi i na sastancima i probama se tako tema smrti, gubitka i starenja stalno nametala. U jednom periodu prikupljale smo dokumentaciju i posjećivale domove za starije i nemoćne, u nekom trenutku pojavio se roman Slavenke Drakulić Nevidiljiva žena i druge priče i tu se stvar krenula razmotavati i odlučile smo se da koristimo književne tekstove koje smo kroz naš dramaturški rad spojile u jednu priču. Na kraju mi je ova predstava pomogla da kanaliziram svoju tugu i sad je igram s lakoćom i nježnošću.
Lucija: Proces je bio dug i organski, više nalik životu nego projektu. U jednom trenutku shvatiš da predstava zapravo radi tebe, a ne ti nju. Balansiranje između umjetničkog rada i produkcije bilo je iscrpljujuće, ali i osnažujuće, jer preuzimaš odgovornost za cijeli put predstave, od ideje do susreta s publikom. To te ogoli, ali i ojača.
Pitanje nevidljivosti starijih ljudi u društvu otvorilo je prostor za ovu predstavu. Šta vam je donelo lično promišljanje te teme i šta se po vašem osećaju događa sa publikom kada se sa njom suoči?
Lucija: Tema nevidljivosti me natjerala da preispitam vlastite obrasce - koliko, zaista, vidim ljude oko sebe, ne samo starije. Shvatila sam da nevidljivost ne dolazi odjednom, nego se gradi kroz male društvene geste zanemarivanja. Publika to jako prepoznaje. Često imam osjećaj da predstava postane prostor u kojem ljudi dozvole sebi osjetiti ono što inače guraju od sebe. To su ti tihi, ali duboki pomaci.
Maruška: Nepovratno mi se proširio osjećaj za empatiju. Nježnija sam prema svojim bližnjima, ali i prema ljudima koje ne poznajem. Reakcije publike na predstavu su nas stvarno iznenadile. Ljudi nam često prilaze nakon izvedbe sa svojim iskustvima ili nam šalju poruke nakon što pogledaju predstavu da nam kažu kako su nazvali svoju majku ili baku nakon gledanja, popravili odnos s roditeljima. Predstava prati odnos starije majke i odrasle kćeri. Sve nas je neka majka rodila, upoznali je ili ne, tako da svi imamo nekakav odnos prema simbolu majke. Posljedično, ova predstava u mnogima budi neke podsvjesne procese koji otvaraju mnoga pitanja i mogu ostvariti katarzu. To nije bila prvotna namjera, ali jako smo zahvalne što je predstava našla ovako vrijedan put.
Koliko su oblikovani ženski likovi kojim svedočite u odnosu na telesno starenje i osećaj nevidljivosti koja često dolazi u zrelijim godinama?
Maruška: Glumački pristup ovoj predstavi vrlo je suptilan. Nema velikih pomaka u tijelu u smislu podcrtavanja starenja ni dubljeg rada na karakterima. Ja to nekako doživljavam kao da utjelovljujemo temu, kao da smo nas dvije medij kroz koji ovaj tekst i tema žive.
Lucija: Više nas je zanimalo unutarnje stanje nego vanjska forma. Tjelesno starenje je tu, ali ono je samo jedan sloj. Mislim da publika osjeti da se radi o iskustvu, ne o imitaciji.
Kako vi lično posmatrate starenje? Da li je ono isključivo vezano za godine i gubitak snage ili ono počinje mnogo pre, još u krhkim godinama mladosti?
Lucija: Doživljavam ga kao proces skidanja slojeva. Kao mladi gradimo identitete, a kasnije ih polako otpuštamo. Voljela bih starost dočekati s više znatiželje nego straha! Mislim da starenje počinje onog trenutka kad prestanemo biti radoznali. Dok god postoji interes za život, nešto u nama ostaje mlado.
Maruška: Veseli me kad vidim slobodne stare ljude koji su prigrlili promjene i koji su zdravog i živog duha. Čini mi se da s godinama dolazi mentalna i duhovna sloboda, dok se tijelo usporava i ograničava, a kao mladi se borimo sa strahovima i nesigurnostima, ali zato imamo punu tjelesnu snagu. Čini mi se da može biti uravnoteženo, ako dopustimo da bude tako. Ali ako smo opterećeni izgledom i tuđim mišljenjem brže ćemo ostariti, tužno je kad duh ostari, a to pak nema veze s godinama.
Da li nestajemo kroz proces starenja ili kroz strah od starenja, nemoći i gubitka kontrole nad svim tim?
Maruška: Strah je najveći saboter u svakom pogledu. Ako prirodu prihvaćamo s dostojanstvom i mirom, nećemo imati osjećaj da gubimo kontrolu. Kontrola je iluzija koja s godinama samo postane očitija. Ali to ja ovako napamet, bit ću pametnija valjda kad ostarim. :)
Lucija: Rekla bih da nestajemo onda kad se prestanemo osjećati viđenima ili potrebnima. Strah od starenja često je zapravo strah od gubitka smisla. Ali smisao se ne veže nužno za snagu ili produktivnost, to sam kroz ovu predstavu naučila. Postoji vrijednost i u sporosti, i u prisutnosti, i u sjećanju.
Igrale ste predstavu u različitim sredinama, tamo gde publika nema priliku da se susretne sa pozorištem. Kakva su bila ta igranja? Šta vam je publika iz tih sredina pružila i na koji način su ta iskustva uticala na vas kao umetnice?
Lucija: Ta igranja su me podsjetila zašto sam uopće u kazalištu. Tamo nema distance ni ironije, reakcije su direktne i iskrene. Ljudi slušaju cijelim bićem. Osjetiš koliko je potreba za umjetnošću univerzalna, bez obzira na mjesto.
Maruška: Jako nam je vrijedno iskustvo igranja u zapostavljenijim sredinama. Mislim da je obostrano vrijedno. Jednom prilikom nam je žena iz publike nakon poklona dotrčala u zagrljaj. Radi ove smo se predstave puno grlile s ljudima koje ne poznajemo i to je baš posebno lijepo iskustvo. Osobito mi se čini važnim u takvim sredinama nuditi program koji nisu samo komercijalne mejnstrim komedije. Imam dojam da se podcjenjuje ljude koji žive u manjim mjestima i da im se nudi samo jeftini humor ili, eventualno, patetične instant drame.
Predstava se izvodi u nekonvencionalnim prostorima, što doprinosi povezivanju umetnika i publike. Šta za vas znači ta bliskost?
Maruška: Uživam u toj blizini, jer stvarno imam osjećaj da dijelim nešto s nekim, a ne da pokazujem ili pričam nekome, nema zida koji treba probiti. Vidimo svima lica, svaku suzu u oku i pažnju s kojom ljudi gledaju.
Lucija: Ta bliskost briše granicu između izvođača i gledatelja. U takvom prostoru nema skrivanja, ni za nas, ni za publiku. To zahtijeva veliku prisutnost i iskrenost, ali upravo zato ima posebnu snagu. Ponekad imam osjećaj da predstavu ne izvodimo publici, nego zajedno s njom. I to je možda najljepši oblik kazališta koji poznajem.
Foto: Jurica Marković
