„U minut neba stane sva naša emocija, stane sva naša molitva, naše zaustavljanje u svijet. Ja minutom neba nazivam molitvu. Znate, mi prolazimo svijetom, a toliko svijeta ne vidimo. To je kao kada prođete pored razgranale triješnje, uporno prolazite ispod nje i ne obraćate pažnju, a ta trešnja vam stalno govori: „Alo, zaustavi se, vidi me, pa ja sam zbog tebe tu.” Tako i to nebo, taj minut neba zapravo znači da se nekog momenta zaustavite, da nekog momenta pogledate gore i kažete: „Čekaj, ja sam mali mrav, jedno malo drvo u šumi, jedna mala vlat trave.” Taj minut neba je koncentracija našeg pogleda u onostranosti kojoj ćemo se svakako svi mi vratiti,” kaže pisac Darko Cvijetić.
Koliko je važan kvalitet naspram kvantiteta svedoči i dragoceni petnaestominutni razgovor sa ovom izuzetnom ličnošću. Sa Darkom se nalazimo u Pozorišnom klubu „Trema“ u Srpskom narodnom pozorištu za vreme Sterijinog pozorja, dan nakon izvođenja predstave „Što na podu spavaš” u režiji Kokana Mladenovića. Govori nam da mu se još uvek sumiraju utisci, da pokušava da regeneriše energiju jer su veče pre imali dva igranja, a par dana pre toga gostovanje u Temišvaru, ali da svom umoru ne daje nikakav značaj. Otkrio nam je i ko to i što na podu spava.
„Mislim da na podu spava onaj koji je beskrevetan, onaj ko je u žurbi, ko nema vremena da nađe mjesto za spavanje, koji je u nekoj fazi neodlučnosti i neke faze neprekidne spremnosti na ustajanje s poda. To je metafora iz jednog moga sna. Tata kad je umro, jednu noć sam sanjao da on mrtav meni dolazi i kaže: „Sine, što na podu spavaš? Ustani.” gdje sam ja u snu, kraj njega mrtvoga, čuvao neku stražu. Tako da je tata zapravo dao naslov romanu i ovo su sve metaforička objašnjenja, ta beskrevetnost i to nemanje mjesta na svijetu je zapravo suština naslova.”
Pre dve godine na Sterijinom pozorju gostovala je predstava nastala po romanu „Schindlerov lift” u režiji Kokana Mladenovića koja opisuje život u jednom usamljenom soliteru pre i tokom rata i predstavlja metaforički raspad Jugoslavije.
„U tom romanu je moja porodica samo jedan stan na nekom devetom katu, kao što i jesmo mi bili jedna jugoslavenska porodica mješanoga braka, kako se to danas voli popularno reći. Sada naprosto u tom raspadu tog solitera, cijele te konstrukcije Jugoslavije fokus je pomaknut na volumeniranje kamere, ali naprosto kao da je kamera iz celog solitera ušla u jedan stan i odjedanputa vidite jednu tragediju koja je u mikro planu. A to je i dalje tragedija „Crvenog solitera” i tragedija Šindlerovog lifta samo za jedan korak dublja jer ulazi u veću intimnost.”
Jednom prilikom spomenuo je da su se on i Kokan dodirnuli dušama, a šta to reditelj (pre)poznaje u njegovim romanima, Darko odgovara:
„Čujte, gospodin Mladenović je, po mome dubokom ubjeđenju, ne samo teatarski majstor nego on je pre svijega pjesnik i ja stalno govorim da sve ovo o čemu pričam unutar mog romana ne može da duboko oseti niko drugi do pjesnika. On je sve moje poetske kategorije iz romana prebacio u drugi jezik, kazališni. Odjedanputa su sve stvari koje su, je li, na papiru mrtve dok ih oči ne pogledaju, progovorile, ustale i to je zapravo sinergetski dodir između nas dvojice, između dvije poetike kojoj je on dao čudesnu moć.”
Konstatujemo da generacije generacijama prenose traumu i narativ o večnom nedovršenom teritorijalnom zaokruživanju.
„U židovskom narodu postoji medicinski, dijagnostacirani problem kako se taj faktor viktimološke žrtve prenosi iz generacije u generaciju i ljudi osjećaju krivicu a uopće ne znaju zašto. Ili osjećaju da je nešto pogrešno u svijetu, hodu, a da ne mogu da razluče šta se to doista dogodilo. Ja želim vjerovati u naše ozdravljenje, želim vjerovati da ćemo se kroz jednu, dvije, tri generacije vratiti nekim elementarnim životnim stvarima. Želim da vjerujem da ćemo shvatiti da je naša prolaznost tako brza, da ćemo mi svi koji gradimo identitete ovakve ili onakve, nacionalne, seksualne, kako god hoćete, da se ti identiteti razgrađuju našom smrću. Mi prestajemo postojati na taj način i onaj dan kad sretnemo tvorca on nas neće pitati šta su nama radili drugi nego šta smo mi činili drugima.”
Na pitanje koji bi bio recept i lek za zaceljivanje postratnih trauma, Cvijetić zaključuje:
„Empatija. Empatija. Možda uvođenje predmeta u obrazovni sistem unutar srednjih ili osnovnih škola, pa čak i u vrtiće. Mi živimo danas u svijetu gdje niste sigurni kada ste na zelenom svijetlu na semaforu da li će neki divljak ili ludak da vas pokosi ili ubije. Živimo u jednom potpunom svijetu nesigurnosti a smatram da bi elementarna empatija donijela tu mogućnost da vidite baku koja nosi ceger i da joj pomognete, da vidite klince koji u liftu kažu: „Dobar dan. Kako ste?” Vi biste videli puno nasmijanije ljude i samo malo više ljudskog razumijevanja. Empatija je mislim suštinski problem i svi mi koji jesmo ili nismo hrišćani ili bilo koji drugi vjernici zapravo počivaju na osnovnom načelu – nemoj činiti drugome ono što ne želiš da se čini tebi. Mislim da na toj kategoriji počiva svijet i da budete ono što jeste. To su Isusove riječi – Ja sam onaj koji jesam. Niti više niti manje od toga ne možemo.”
Njegovo pisanje primetno korespondira sa tezom filozofkinje Hane Arent o „banalnosti zla”. Da može da razgovara sa njom kaže da bi svakako popio kafu, pa čak i zapalio cigaretu, iako ne puši.
„Hana Arent je meni vrlo bliska, ja i sad negdje u torbi imam njen „totalitarizam” i neprekidno ga iščitavam i zapravo shvaćam koliko je ona krivo shvaćana unutar svoga naroda, što je vrlo interesantno da je doista zlo banalno. Nevjerovatno je kako se čovjek, unutar društvenih okolnosti, od zečića pretvara u zvjer. Sad da dozvolite da neko kaže da možete ubijati narednih sat vremena sve ljude koji nose naočale, vjerujte mi da bi za sat vremena u gradu bilo stotine leševa i da bi mnogi ljudi krili naočale kao zmija noge. Naočale bi bacali u Dunav samo da ne bi izgubili glavu, a da bi sutradan, kad se ponovo mogu nositi naočale, isti ti ljudi koji su ubijali vratili naočale i imali veliku dioptriju.
To zlo u čovjeku postoji, uvijek u nama, kao što i dobro postoji i sad je do vas koliko ćete probuditi svoga dobra i ne dozvoliti tom zlu u vama da izađe van, da progovori, da vas onečovječuje, da vas prlja. Naprosto morate voditi računa, morate voljeti sebe toliko da budete dobar čovjek jer to je suština našeg postojanja. Biti tu i otići čistog obraza. Goli smo došli, goli ćemo otići. Treba biti dovoljno častan da naše bivanje bude bivanje jedne pčele ili bivanje jednog cvijeta. Ništa više i ništa manje od toga svijetu ne može.”
Prolog prvog dela „Noćne straže”, poslednji deo neoklasne trilogije, posvećen je imenu – šta s imenom kada nas nema više, kada odemo, koje smo nosili, koje nam je dato kada smo rođeni?
„Moja majka kad sam bio dječak i kad sam je pitao zašto se zovem Darko onda mi je ona rekla: „Pa zaboga, dar ko cvijetić.” Ja se i dan danas nosim s tim kao nekakvim stožerom unutar sebe, da ste darovani na neki način i da ste dobili dar i taj dar morate da vratite. Dakle, dobili ste ga u najčišćem mogućem obliku, govorim sad kroz svoje ime, i da taj dar ste dobili s razlogom da druge ljude oplemenite i da ga vratite natrag onakvim kakvim ste ga dobili.
Imenovanje svijeta zapravo znači označavanje sektora kretanja. Bez imenovanja mi ne bismo znali kako se zove čaša da nam neko nije rekao. Mi bismo morali gomilu toga da izmjenimo. Stalno smo u nesporazumu i to je velika moć jezika da vratimo mu moć jezika i moć sporazuma jer mi iz nekog ludila vjerujemo da riječima prenosimo doista ono što mislimo, ali to je nemoguće. Kada vi i ja imamo različitu predstavu o vodi, ja kada kažem riječ voda vi ćete pomisliti na more, ja ću pomisliti na izvor i već smo pomislili na različite stvari. Moramo se dogovoriti da je to nesporazum.”
Dok razgovor teče minut po minut i privodimo kraju, dotičemo se te premise zašto stalno piše o ratu:
„Pa ja ne pišem o ratu, ja pišem o ljubavi. To što je u ovom ludom vremenu ljubavi sve manje to nije moja krivica. Ja pokušavam doista da ne pišem o ratu, ali to je moje esencijalno iskustvo. Moj siže za malu priču bi bio zuj pčele koja je poletila, kako to Čehov kaže, tihi anđeo je proletio. Čujte ga, to je bio minut neba.”
Foto: Srđan Doroški
