„Vreme kad se skuplja kamenje” je završni master rad Aleksandra Jovanovića prema diplomskom komadu pisca Arsenija Štimca, a koji će se igrati 2. marta u okviru Meseca nezavisne scene u Bitef teatru. Projekat nastaje u saradnji sa dve mlade solo pevačice i dvojicom mladih glumaca, a rediteljski koncept zasniva se na scenskoj formi postdramskog oratorijuma za četiri glasa i elektroniku. O tome koliku je odgovornost imao zato što je u pitanju praizvedba, a koliko olakšanje što niko do sada nije postavio ovaj tekst, reditelj Aleksandar Jovanović kaže da je osećao odgovornost, ne toliko prema autoru, koliko prema samoj temi, građi i svemu onome što je upisano u tekst.
– Svakako me možda više zanimaju praizvedbe nego neki isprobani, izraubovani i često postavljani tekstovi. Imao sam odgovornost prema tome što je to praizvedba jednog mladog i do sada nepostavljenog pisca. U pitanju je jedan vrlo osoben glas, talentovan, posvećen i studiozan čovek. Tekst je nastajao godinu dana ozbiljnog istraživanja i za njega lično jeste prekretnica i vododjelnica u njegovom pisanju, u smislu da tekstu ne pristupa više iz vizure dramskog, već ide u pravcu postdramskog, postmodernog i performativnog pisanja za scenu, kroz različitu upotrebu tehnika, među kojima su citatnost, montaža, pastiš i tako dalje; a pritom je ova tema njega opsedala, kako mi je rekao, još od srednjoškolskih dana, kada je prvi put došao u Beograd da poseti Sajmište.
Ovaj scenski izraz suočava se sa traumatičnom topografijom Starog sajmišta i politikom sistemskog rušenja kulture sećanja. Na koje sve načine misliš da smo ’nazadovali’ prilikom društvenog ’napretka’?
Društveni progres je jedan konstrukt i mit i ta vjera u apsolutni progres nas je dovela do toga da se postupno regresiramo duhovno i intelektualno, emocionalno i civilizacijski i negdje iz tog razloga dolazimo do politika programiranog zaborava. Možemo mnogo da naučimo iz obrazaca prošlosti zato što nam se oni ponavljaju. Moje gledanje vremena je više ciklično nego linearno i asketološko i teološko, sa nekim krajnjim usmjerenjem i uvjerenjem, zato što postoje određeni istorijski obrasci, principi, mehanizmi, koji se ponavljaju.
Na početku predstave, u jednom vidu audio-prostorne instalacije, koristim fragment iz jednog Kišovog intervjua, koji mislim da je i Arseniju bio važan autor i referenca za rad na ovom tekstu, gde on govori o buci, bjesu i besmislu istorije i o odgovornosti intelektualca prema iskustvu logora. Prvi put u istoriji institucionalizovanog vida uništenja čovjeka od strane drugog čovjeka ili grupe ljudi zločin je podignut na nivo institucija, pripreman veoma studiozno i proračunato. Logor predstavlja mjesto u koje se, kada uđemo, poništava naš identitet, izmještamo se iz svakodnevice, iz nekih poznatih pravila i konvencija društva i svodimo se na nešto manje od čovjeka. Ova tema je u javnom diskursu marginalizovana i svedena na incidentnu notu u medijima povodom nekih važnih praznika i obilježavanja. U kulturnom životu, u javnoj sferi, ne postoji dovoljna briga i njega upućena kulturi sjećanja, već mnogo više kulturi zaborava i rušenja kulture sjećanja, baš u ime napretka, građenja i stvaranja nečega novog, ljepšeg, boljeg, modernijeg, potrebnijeg u odnosu na ono što nam je prethodilo.
Staro sajmište je tokom istorije menjalo svoju namenu – od prostora za sajmove, preko logora, pa sve do novog sajma. Zbog čega ovaj prostor tumačimo kao mesto sećanja, zaborava i sporenja? Kako gledaš na pojmove ’starog’ i ’novog’ u ovom slučaju?
Ja više intuitivno nego intelektualno vjerujem da na energetskom nivou mjestima velikih stradanja ostaje upisano to traumatsko iskustvo koje negdje određuje njihov identitet, koliko god spoljni činioci i izgled mijenjali se ili njihova namjena ili njihovo tretiranje u javnom prostoru nekim urbanističkim planovima. Taj prostor je nakon rata mnogim porodicama postao dom i neke porodice generacijama žive tu i vide Staro sajmište kao svoj dom jer drugi nemaju. Bezdomnost i sirotanstvo Starog sajmišta koje nikako da pripadne nekome i dođe pod nečiju zaštitu i da ga neko zbrine, iako je još 80-ih proglašeno za mjesto izuzetnog kulturnog značaja i kulturni spomenik na otvorenom svoje vrste. Ostalo je do danas kao mjesto velikog stradanja Jevreja, kao i Srba i Roma. On je u nekom međuprostoru, limbu i u tranziciji koja može trajati decenijama zbog vrlo kompleksnog vlasničkog i imovinskog pitanja, uz sva velika obećanja lokalnih i nacionalnih vlasti koje se pojavljuju samo kada im je bitno zbog njihovih sitnih političkih poena ili zbog medijsko-propagandne mašinerije koja mora stalno da radi i troši neku robu. Zastrašujuće je da u 21. veku u glavnom gradu višemilionske zemlje u Evropi postoji jedno zaboravljeno mjesto koje nije na dostojan način obelježeno. Daleko smo od toga da se njime na pravi dostojanstven i dostojan način bavimo.
U ovom slučaju nomen este omen jeste sudbina Starog sajmišta i za starije ljude znači prevaziđeno, zaboravljeno, poništeno, zapostavljeno ili ostavljeno u nekim ranijim epohama, i to nije odgovornost samo trenutnog režima, nego svih režima u posljednjih 80 godina. Vidimo kako u današnjem Beogradu Novo sajmište preti da postane staro, pa da ga zameni neko novije.
Stil predstave je asketski, ritualan i dokumentaristički. Koja je svrha religijskih pojmova koja su integrisana u dramaturšku strukturu?
Što se tiče mog rediteljskog čitanja, to je ironijsko-sarkarstična distanca koja se uspostavlja prema liku i prema figuri Hrista u kojem različite grupacije učitavaju različita značenja. On jeste neka vrsta lajtmotiva ili sokola iz formalističke teorije koja otkriva cikličnu prirodu vremena, istorijskih procesa, zbivanja i otvara plan transcendencije jednog odsutnog, ćutljivog i ćudljivog Boga koji na mnoga ljudska stradanja ne reaguje, ali mu se i dalje okrećemo i u njega upisujemo svoje strahove, nadanja, vjeru i ljubav. On ostaje jednako nedostupan, određen svim atributima svemoći, dobrote, sveznanja, sveprihvatanja, stradanja, žrtve, apsolutne i bezinteresne ljubavi prema čovjeku. S druge strane, tu se pravi jedna ideološka igra sa tretmanom Hrista i kao učitelja, rabija, vođe jednog moćnog i dugovjekog religijskog pokreta i njega kao ideologa svoje vrste koji se u nekim epohama u samom tekstu u vremenu samoupravnog socijalizma posmatra i kao protivnik, neprijatelj i rušilački element. Hrista vidim kao određenu vrstu akcenta u muzičkom smislu koji punktira određenu tranziciju, promjenu, elipsu koja se dešava, s obzirom na to kako se i sama dramaturška struktura kreće prema svom ishodištu. Sve su veći vremenski skokovi, a paradoksalno sve je, u kontekstu Starog sajmišta, siromašnije događajnosti.
Pseudoreligijski ton i pitanje obrednosti rituala u kontekstu same izvedbe meni jeste bilo bitno pitanje i tema s obzirom na jako izražen motiv smrti i uništenja i masovnog stradanja gdje sam želio suptilnim rediteljsko-glumačkim rešenjima da prikažem kroz formu oratorijuma koji jeste izvorno sakralni religijski izvedbeni scensko-muzički žanr. Želio sam da tu judeističku i s druge strane hrišćansku ritualnu i religijsku praksu kroz samo izvođenje spojim i isprepletem.
Kroz sam tekst takođe neretko se prožima glagol ’trebati’ u komparaciji sa nemačkim jezikom. S obzirom na to da je ovaj glagol u našem jeziku bezličan, u kojoj meri gramatika utiče na to da znamo šta bi trebalo, a ipak radimo ono što hoćemo?
Teškoće u jeziku. Naš odnos prema jeziku, prema imenovanju, jako pokazuje drugima više nego nama, ako smo dovoljno samosvjesni, koje su granice našeg svjeta i našeg svjetonazora i da se za jezik, za one koji se njime bave, on jeste jedno izvorište represije, nadmoći i tlačenja, ideologija i različitih kulturnih i nacionalnih obrazaca koji se perpetuiraju i kojima se manipuliše. Naš jezik i govor, bilo pisani ili govorni, u dobroj meri odslikava naše misli i percepciju stvarnosti. Jeste simptomatično i simbolično korišćenje baš tog oblika bezličnog glagola. Ono ostaje bezlično dok se tako i tretira, a mi možemo biti graditelji svog osobenog idioma jezika jer on ima veliku moć i snagu, u njemu je sadržano mnogo laži, ali i mnogo istina koje se mogu prenijeti i on nas na kraju krajeva čini ljudima. Jezik jeste neka kuća sjećanja i zaborava i u njemu počiva svekoliko znanje koje se prenosi i preuzima s generacije na generaciju. Jezik je bitan u kontekstu savremenog trenutka u dominaciji slike i hiperpotrošnje i hiperproizvodnje različitih slika koje nas terorišu. Jezička kultura progresivno opada i u jeziku smo veoma dekadentni.
U današnjem kontekstu, misliš li da je vreme kad se skuplja kamenje ili vreme kad se razmeće kamenje?
I jedno i drugo. Vrijeme se dijalektički kreće, ono je u stalnom sudaru suprotstavljenih pozicija teze i antiteze, sile svjetla i dobra i neke inteligencije zla i rušenja, i u krajnjem slučaju erosa i tanatosa. Za mene naslov predstave u kontekstu posljednjih godinu dana u Srbiji jeste veoma znakovit jer mi se čini da se tog 1. novembra 2024. godine desilo jedno veliko razmetanje i jedno veliko skupljanje kamenja. Kamenja kao simbola trajnosti, izdržljivosti i čvrstine i kamenja kao nekog nosioca tereta, balasta, neke vrste težine koja postoji na našim plećima, koja ne može lako biti prevaziđena dok se ono sve ne pokupi ili sve ne razmetne. Mora se prevagnuti na jednu ili drugu stranu, a mi sada o(p)stajemo u međuprostoru između ta dva vremena u nekom nevremenu. Kao da smo stisnuti u nekoj zjapini, u procepu između određenja da li želimo da gradimo i da se damo svi skupa uz zajednički napor ili pak s druge strane da li ćemo svi da se ponizimo i pokorimo dominaciji i diktaturi onih koji razgrađuju i razmeću kamenje.
