„Mali čovjek je najvažnija poluga u ovom društvu jer sve od njega i kreće”, kaže reditelj Veljko Mićunović i dodaje da voli da se bavi tim malim čovekom koji najbolje reflektuje društvo. Upravo nas priča o malom čoveku očekuje u novoj predstavi „Korporativna bajka” čija je pretpremijera zakazana za 15, a premijera za 16. maj u Ateljeu 212. Predstava govori o sistemskom prebacivanju odgovornosti na pojedinca.
U čemu se ogleda paradoks samog naslova predstave?
To dosta paradoksalno zvuči, ali je zanimljiv zato što vas privuče tom lakoćom i oksimoronom jer danas korporacije proizvode neku iluziju svijeta koji je svijet uspjeha rasta, timskog duha, odnosa među ljudima na kojima insistiraju da uvjek budu na visokom nivou. Vrlo često ispod toga svega leži jedan veoma surov mehanizam preživljavanja i profita. To ‘bajka’ može da bude idilično i sa nekog aspekta ljudskog jer se suočava to ljudsko i sistemsko u ovoj predstavi, ili naše vjerovanje da to ljudsko i dalje postoji i da može da prevagne. 
Foto: Miša Obradović
Početna pozicija Slobodana Obradovića i mene koji smo pisali tekst, inspirisani filmom braće Darden, da ga baš iz tog konteksta postavimo u okviru call centra – jedne od platformi koje koristimo i koje nam danas dostavljaju čitav život na kućnu adresu. Ovi ljudi su dio tog sistema i čitava ta njihova radna mjesta nisu samo taj call centar, nego oni kroz predstavu sežu dublje u društvo i pokazuju razne slojeve i tu će se vidjeti čitav jedan puzzle društva na koji se to očitava. Call centar nije samo call centar, nego je i neki krizni štab i neki teren na kom nastupaju razni ljudi koji su frustrirani, bijesni i liječe svoje komplekse nad tim ljudima. U tom nekom kontekstu čini mi se da će profunkcionisati kao jedna metaforična slika društva.
Na koje načine ste gradili ritam i ton predstave?
Uvijek u mojim predstavama prevagne osjećaj nekog mehanizma i nekog sistema koji je vrlo precizan i tuče iznutra kao cjelina. U tome su mi pomogli svi ljudi sa kojima sam radio, počevši od glumaca do autorske ekipe jer izgraditi to nešto što jeste jedna grupa ljudi koja praktično nosi tu predstavu; nasuprot naše glavne junakinje koja je pred tim izazovom koji suočava dva svijeta – jedan običan, ljudski svijet i neki svijet koji je sistem neke aždaje koja ima razne agende koje mora da ispuni.
Koliko je u radu na predstavi bilo važno izbeći jednostavnu podelu na „dobre” radnike i „zli” sistem?
Mislim da sam se jako trudio da ta podjela ne bude jednodimenzionalna i pojednostavljena jer taj susret i sukob između tih ljudi nije takav zato što svi ti ljudi su u svojim problemima. Podjednako kako kroz Sandru, tako i kroz druge likove smo pokušali da ih ravnopravno posmatramo kao ljude koji nisu monstrumi, naprotiv, nego koji su punokrvni akteri sa svojim nedaćama, kreditima, djecom, dugovima. Kroz predstavu počinje da se očitava jedan individualni pristup u kom glavna junakinja negdje i suočava sve te ljude sa sobom samima. Paradoks je da je danas solidarnost u sistemu u kom živimo postala luksuz pod teretom svih naših odluka i kompromisa na koje moramo da pristajemo zarad sopstvenih izazova. Ljudske stvari ne možemo da proizvedemo u sebi i tu se stvara neka tragičnost i komičnost gdje i hvatamo celu strukturu predstave koja je nekad gorka, nekad malo apsurdna. U tom smislu je bilo važno da niko od tih ljudi nije klasičan negativac, nego su to neku umorni, iscrpljeni ljudi. Ne živimo više u društvu u kojem su neke velike ideologije, nego više u društvu u kom su ljudi bez elana u obavezi da prežive dan.
Foto: Boško Đorđević
Call centar je prostor konstantnog nadzora, automatizovanog govora i izveštačene ljubaznosti. Kako ste taj osećaj preneli na scenu?
To su zapravo neke matrice koje oni moraju da ispolje. Postoji ta jedna okolnost koja je važna a to je osjećanje algoritma koji prepoznaje njihov sentiment i radnu etiku – koliko su dobri, kako im glasovi zvuče, da li su tužni, da li su dovoljno nasmijani, kakva je njihova komunikacija sa klijentima. Taj jedan izazov sa kojim se suočava glavna junakinja je zapravo tužan ali je i apsurdan u tom susretu sa novim tehnologijama i ko su zapravo ti naši nadzori. Oni više nemaju glavu nego su oni neki svevišnji, nedodirljivi, nedostupni, ne znamo je li to vještačka inteligencija ili je to osjećanje nekog potpuno superiornog bića koje je nedostižno za nas. U tom klinču između ljudskog i nekog percipiranja algoritma nastaje naša drama koja vrlo često biva čak i duhovita.
Čini se da je glas centralni motiv predstave. Šta za Vas simbolizuje glas u ovoj predstavi?
Glas jeste nešto što personalizuje čovjeka i u ovom slučaju on se pretapa i ne samo na to kako zvučite, da li ste dovoljno raspoloženi i da li ste dovoljno prisebni da izdržite sve udarce koje vam život servira i kako se to reflektuje na vaš glas, već glas dobija jednu novu dimenziju a to je pitanje glasanja. Svako od njih zapravo ima, uslovno rečeno, taj listić u džepu koji mora da upotrebi u jednom trenutku i koji jeste izazov čitave predstave. To je sve nešto što nas se tiče i na društvenom i na političkom nivou.
Foto: Marija Erdelji
Sandra, radnica u call centru proglašena je „viškom” zbog tona glasa i korišćenja bolovanja. Koliko Vas je zanimalo da prikažete način na koji kapitalizam danas kontroliše čak i emocije i psihofizičko stanje zaposlenih?
Zanimljivo je posmatrati čovjeka van te korporacije. Postoje trenuci u predstavi koji su potpuno drugi segment a to je kako se to sve reflektuje na čovjeka kada on dođe kući i živi neki običan život i kada se susretne sa privatnim problemima. Mi jesmo neprestano neke vreće za udaranje koje možda neku vrstu nasilja i agresije sijemo na mjestima koja to nisu zaslužila, nego su to neke naše kolateralne štete. Tu je zapravo pitanje koje se postavlja gdje trpimo i šta trpimo. Suština ovog komada jeste da je on o strahu. O tome koliko smo mi uplašeni i koliko smo jedno anestezirano društvo koje nije u stanju da se pokrene nego smo i dalje u tom stanju koje gleda da preživi dan a ne da današnjicu uzme u svoje ruke.
Koliko kroz ovu predstavu možemo da preispitamo našu ulogu u sistemu ne samo kao radnika, već i kao korisnika usluga?
Uvjek mi je bilo fascinanto kako ljudi koji vam se javljaju iz call centara kao da zvuče prisiljeno, kao da su u strahu da moraju nešto, a ljudi sa druge strane, uopšte ni ne posmatrajući njih kao osobe nego kao neku korporaciju koja ih maltretira, zapravo percipiraju te ljude na jedan izitoperen način. Istraživajući o tim call centrima zanimljivo je kako te negativne ocjene užasno utiču na njih personalno, a ljudi su nezadovoljni zapravo lošim dostavama hrane na primer. Nisu svjesni da kažnjavanjem korporacije kažnjavaju nekog čovjeka personalno.
Prije nekoliko godina sam radio predstavu koja mi je bila intimno važna, zvala se „Radnička hronika” u Subotici i tu smo imali potpuno drugu vrstu radnika – radnika u fabrici. Možete da procjenite iz te pozicije radnika i iz te pozicije korisnika koliko se stvar od tada promjenila. Koliko je sve postalo dostupno i izloženo. Vi niste više neki radnik ili neki korisnik koji završava sve između sebe, nego je to sad jedna užasno izložena pozicija u kojoj je sve na izvolte, u kojoj je sve u nekoj vrsti nadgledanja, užasne vrste monitoringa koja dovodi do masovnih otkaza. Pitanje je koliko će uopšte tih radnih mjesta recimo u call centrima uopšte postojati. Sve su to neke teme koje nisam želio banalno da obrađujem, ali čini mi se da one rezoniraju, prelaze rampu i postavljaju pitanja o kojima ne pričamo direktno. To je jedna frustrirajuća slika, ali nadam se da će predstava uspjeti da kaže nešto više o tome na jedan ljudski način koji će napraviti svoju refleksiju koja neće biti tako crna.
