O regionalnom povezivanju na temu savremenih dramskih komada i nihovoj izvedbi na brojnim pozorišnim scenama, imali smo priliku da razgovaramo sa Tenom Štivičić. Njene drame su izvođene u brojnim pozorištima drugih država, van regije, na više kontinenata, ali i na regionalnim scenama. Beogradska publika prvi susret sa njenim radom imala je 2002. godine, kad je na sceni Ateljea 212 postavljen komad „Dvije”, da bi se zatim u Ateljeu igrale još tri njene drame. Danas se igra predstava „64”, po istoimenoj drami. Nama, kao mlađoj publici, najupečatljivija je ostala drama „Tri zime”, koju smo imali priliku da čitamo, a onda gledamo u izvedbi nekadašnjih studenata Akademije umetnosti iz Novog Sada. Po novoj drami „Kabare Kaspar” premijerno je 2022. godine izvedena istoimena predstava u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani.
Tena nam je govorila o značaju prepoznavanja njenih drama i povezivanja sa publikom preko predstava, kao i o drami „Tri zime”.
Vaše drame su izvođene u regiji i inostranstvu. Šta smatrate najvrednijim produktom saradnje regionalnih pozorišta?
Sve zemlje te takozvane regije govore ili istim jezikom ili jezikom koji svi donekle razumijemo, kao što ih sve veže jedno zajedničko iskustvo i zajednička povijest. Najvrednije i jedino logično jest da suradnja postoji, da se održava i da se suprotstavlja izolacionizmu koji odgovara dijelu službene politike. Prošle godine slučaj koji se dogodio u Brčkom pokazao je da i kad je riječ o javnom istupanju postoji regionalna solidarnost i prepoznavanje nekih novih zajedničkih vrijednosti, za što je međusobna suradnja sigurno zaslužna.
Koliko je važno vama kao dramskoj spisateljici da radite u različitim sredinama i da stvarate za publiku tih sredina?
Veliko je zadovoljstvo znati da se drame izvode na mnogim jezicima, u vrlo različitim kulturama i da ih prihvaća publika iz najrazličitijih kazališnih tradicija. To je veliki poticaj da stalno dalje radim ovaj posao koji se ponekad čini besmislenim i suviše mazohističkim.
Koliko se razlikuje poimanje pozorišne umetnosti u Evropi i u regiji? Da li su nam savremene društvene teme zajedničke?
Nisam baš ekspert za kazalište bivše Jugoslavije u toj mjeri da bih mogla ponuditi usporednu analizu. Postoje neke teme koje su zajedničke i neke koje nisu. Naša nedavna prošlost je naša neuralgična točka i dalje opsesivna tema. Neke stvari koje se tiču rodne politike i koje su u europskom kazalištu već opće mjesto nisu dio mejnstrima kod nas. Također čini mi se da je identitetska politika opsesivna tema svakako britanskog kazališta, a ne znam koliko je doprla do nas osim u nekim off autorskim projektima.
Vaše četiri drame postavljane su u Ateljeu 212, a istakli ste jednom prilikom da je Atelje na neki način vaša matična kuća. Kako na vas utiče saradnja sa Ateljeom i koliko vam je značio rad na predstavama?
Prva predstava, „Dvije” mi je posebno značila jer sam bila jako mlada, prije toga sam imala samo jednu dramu izvedenu doduše u nekoliko zemalja, ali Atelje je bilo prvo veliko, jako renomirano kazalište, u isto vrijeme i iznozemno i ne, i to sam doživjela kao baš veliko priznanje. „Dvije” su bile prva nova hrvatska drama izvedena u Beogradu nakon rata i to je također bio veliki potez. Naposljetku predstava je dugo igrala i imala vjernu publiku. A da dvadesetak godina kasnije i dalje traje ta lijepa veza s Ateljeom i da je opet jedna drama tako jako suvremenog senzibiliteta i teme tako divno primljena kao „64” i doživjela tako dobru izvedbu - to me osobito veseli.
Ukoliko posmatramo Vaše drame, publika se najviše vezuje za „Tri zime”, jer ta drama obeležava sve generacije na ovim prostorima. Na koji način se povezuju generacije na ovim prostorima i kako doživljavate njihove reakcije na dramu/predstave koje su rađene?
Reakcija ima raznoraznih, ali velikim dijelom su jako pozitivne i često mi se javljaju gledaoci s potrebom da nešto komentiraju, da prenesu svoje uzbuđenje, da podijele neku svoju sličnu priču. Ima nešto u velikim obiteljskim sagama što je zamamno gledati na pozornici ako su dobro napravljene. Ima nešto u dugim, velikim ansambl predstavama s kojima možeš nekako iz publike, uroniti u taj svijet, i s njim trajati, što pruža veliki užitak mnogima koji zaista vole kazalište. Povrh toga u sudbinama iz te drame mnogi, zaista mnogi ljudi s naših prostora prepoznaju nešto svoje, poznato, neispričano, bolno, izgubljeno, neprežaljeno. I zato mi odjek te drame na prostoru moje bivše zemlje puno znači. Ali moram reći da mi znači jednako i da je dobro prošla i u tako dalekim, stranim sredinama, kao što su Japan ili Švedska.
