Predstava „12 milsekundi” u režiji Ivane Vukićević, Akademije za umjetnost i kulturu iz Osijeka, gostovala je na ovogodišnjem 18. FIST-u. Ivana trenutno studira režiju na Akademiji za umjetnost i kulturu iz Osijeka, a igra u predstavama Dječijeg kazališta „Branko Mihaljević” iz Osijeka.
Zbog važnosti teme kojom se bavi predstava, preispitujući strahove na različitim nivoima i suočavanje sa njima, kroz fizički teatar, kao i sam značaj regionalnih (studentskih) saradnji, odlučili smo da sa Ivanom razmenimo mišljenja o regionalnom povezivanju mladih i načinu nastanka same predstave.
Na koji način je nastala ideja o stvaranju ove predstave kroz fizički teatar?
Ideja o stvaranju ove predstave nastala je, rekla bih, u jednom lijepom toplom popodnevu na Dravi kada sam prijateljici izdramila da će mi momku pasti avion dok bude putovao kući. Bezrazložno sam predramila i nisam se mogla umiriti koliko me obuzeo strah da će on nestati, dok sam se paralelno, vrlo malo, ali iskreno, bojala ući u Dravu okupati jer me obuzeo strah da će mi se neka bolest zalijepiti za kožu u mutnoj vodi ili da će me, ako zaplivam, odnijeti vir. Taj glup, iracionalan osjećaj onda sam pokušala prenijeti na svoje kolege glumce i „tjerala ih” da mašu nekim krpama i motaju se u platno da proizvedemo taj osjećaj koji je mene obuzimao od iracionalnog straha. Nismo uspjeli. Pa su jadni animirali marionetu, u nadi da ću uspjeti pokazati kako nas strah manipulira. Ni to nije bilo to. Nakon nekoliko dana mrcvarenja svojih kolega (oprostite, volim vas!) u nedostatku bolje artikulacije – odustala sam. Rekla sam mentorici da ništa od toga nije strah. Da on nije predmet. I ona me „pogurala u vatru” da onda ni sa čim niti ne radim. Tek sam tada shvatila da ga želim baš tako prikazati – bez ičega. Samo tijela i vanjski podražaji koji nam rade nelagodu.
Da li dovoljno govorimo o sopstvenim strahovima?
Nisam o tome previše razmišljala dok mi jedan divni tehničar svjetla nije rekao da je tek nakon ove predstave shvatio da dugo nije razmišljao o stvarima kojih se on boji i kako su se oni izmijenili kroz život. Mislim da je izuzetno važno znati čega se bojimo, razgovarati o tome, bili ti strahovi banalni ili iracionalno veliki. Vjerujem da nam je osjećaj straha dat da lakše i bolje prođemo kroz život, da se znamo sačuvati, ali i da pobjeđujemo male strahove jer se iz toga zaista otvara neka nova dimenzija u glavi i duši. Koliko sam samo ljepote propustila jer sam se bojala mora i ronjenja! Da sam ranije pobijedila strah tko zna koliko bih lijepih podvodnih trenutaka doživjela ranije. S druge strane, da nemamo strah, vjerojatno bismo svi poput divokoza penjali bilo što nam se učinilo zanimljivo i kao vrsta ne bismo dugo postojali. Onda nikada ne bi mogli otići na intergalaktički kazališni festival – a to bi bila prava šteta! Tako da, strah je dobar. I smiješan! Treba pričati o njemu.
Šta za tebe donose regionalni (studentski) festivali?
Regionalni studentski festivali su izuzetno bitni za mlade ljude umjetničkih, a tako i svih ostalih krugova. Najvažnija stavka festivala, po meni je – druženje. Izmjena mišljenja i iskustava, maštanje o budućnosti i onome što želimo stvarati, o čemu želimo govoriti i gledanje radova drugih studenata. Na kraju krajeva - podsjećanje, da svi imamo isti cilj i slična mišljenja te da nikako nismo rivali već – kolege (Što ponekad zaboravimo :) ).
Kroz koju godinu svakako će nas „na sceni” dočekati ti isti ljudi koje smo upoznali negdje, na nekom festivalu i predivno je što se ovako od ranih začetaka možemo pratiti. Budući da sam na studentskim festivalima počela sudjelovati još 2013. godine kao studentica glume i lutkarstva, imala sam priliku vidjeti zaista prekrasne radove i studente koji su se već danas razvili u puno više od onoga što se tih godina tek naziralo. Nažalost, primjećujem da iz godine u godinu postoji sve manje financija za održavanje festivala i da se boravak studenata tako skraćuje, a sadržaj postaje siromašniji. Ostajemo uskraćeni za nekoliko dana festivala, ponekad samo dođemo odigrati predstavu i već idući tren odlazimo natrag. Mislim da je to velika šteta jer se iz gledanja tuđih radova puno uči, ali i inspirira. Navijam za održivost svih studentskih festivala i divim se onima koji požive više od jedne sezone!
Koliko mogućnosti za povezivanje mladih umetnika ima na regionalnoj sceni?
Volim upotrijebiti onu „Tko želi – nađe način, tko ne želi – nađe izgovor.” Mislim da je tako i s mogućnostima povezivanja. Naravno da je lakše kroz festivale, sastanke, umrežavanje, dopisivanje, prijateljevanje, ali to i dalje nije nužno da bi ispunili svoju želju i potrebu da nešto pogledamo ili nekoga upoznamo. Mislim da je sve na nama koliko ćemo otvoreni biti i usuditi se poslati e-mail nekome od kolega i pohvaliti nečiji rad ili zamoliti za sudjelovanje u nečijem procesu, makar kao promatrači. Ili samo natrpati duple gaće i čarape u ruksak i otići u neki od gradova pogledati predstavu koja nas zanima. Nije uvijek lako, nećemo uvijek moći dobiti kauč za prespavati u nekom gradu, ali mislim da gdje ima volje ima i načina.
Šta ti daruje publika na regionalnim pozorišnim festivalima?
Publika uvijek i svugdje daruje isto – iskrenost. Uglavnom se na našim regionalnim festivalima ne iznenadimo previše reakcijama jer smo kulturološki i karakterno svi „tu negdje”. Zanimljivosti se počnu događati kad odemo van granica našeg lijepog Balkana, pa vidimo da nemamo svi isti smisao za humor i da se teme koje nas trenutno zaokupljaju ipak malo razlikuju. Radujem se vremenu u kojem ćemo početi odlaziti na intergalaktičke festivale da zaista vidimo kakvi smo prekrasno posebni ili posebno užasni mi Zemljani!
Koliko su slične ili različite teme koje okupiraju mlade na ovim prostorima?
Mislim da mlade uvijek okupiraju slične teme, pa me neki odabir teme rijetko kad iznenadi. Ono što, za mene, mlade ljude čini posebnima i prekrasno ujedinjenima, je neka vrsta bunta i pršteća energija koja kod velike većine starijih umjetnika nekako s vremenom iščezne. Uvijek mi je lijepo vidjeti mlade kazališne ljude iz bilo kojeg sektora koji imaju muda! Drčnost i hrabrost da govorimo što želimo, što volimo, što nam smeta, o čemu sanjamo ili što nas zabavlja - na neki vrlo pametno upakiran kazališni način me uvijek zadivi. Također obožavam vidjeti na sceni neko suludo kreativno rješenje i divim se onima koji imaju vještinu stalno proširivati okvire svoje mašte. Ipak, najviše cijenim radove mladih koji se sa životom i njegovim temama nose vrlo duhovito i nepretenciozno. Život je gadna stvar, neopisivo predivna i magična stvar, ali najviše vremena – pravi komičar i satiričar!
Samo neka strast ne umre! Kojom god se tematikom bavili, želim nam da se bavimo sa strašću. Ponekad takvi radovi nemaju nikakvog smisla, ali imaju dozu ludosti u pristupu u koju se onda rado pristanem i sama zaljubiti. A ima li boljeg mjesta za zaljubiti se u ludilo života od kazališta?
Naslovna fotografija: Lična arhiva
Fotografije iz predstave: FIST
