HuPikon: Olja Savičević Ivančević
Olja Savičević Ivančević rođena je 1974. u Splitu. Završila je studije hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, a potom Postdiplomske studije iz književnosti. Pored pisanja poezije i proze, piše i književne kolumne, dramske tekstove, uređuje tekstove… Knjige su joj prevedene na trinaest jezika, a objavljene u petnaest zemalja u Evropi i SAD-u. Prvu zbirku poezije objavila je 1988. godine pod nazivom „Bit će strašno kad porastem”, a zatim je objavila više knjiga poezije, među kojim se ističu „Mamasafari (i ostale stvari)” i „Divlje i tvoje”. Objavila je tri romana „Adio kauboju”, „Pjevač u noći” i „Ljeta s Marijom”. Za poslednji roman osvojila je nagradu „Štefica Cvek” za feminističku i angažiranu književnost. Nedavno je u Hrvatskom narodnom kazalištu Split premijerno odigrana istoimena predstava u režiji Marine Pejnović.
1. Kada ste poslednji put bili u pozorištu?
Često sam u kazalištu.
2. Koju predstavu koju ste pogledali u poslednje vreme preporučujete?
Ima ih više, ali ako želite pogledati i poslušati nešto sasvim drugačije, a da je dobro, preporučila bih predstave zagrebačkog RadioTeatra.
3. Koliko često i sa kim idete u pozorište?
Nekoliko puta mjesečno, nekad s prijateljicom ili mužem, no najčešće s kćeri. Ona je kritički duh i prati kazalište od malena, pa je uvijek zanimljivo razmijeniti komentare s njom.
4. Ko Vam je omiljeni pozorišni glumac/glumica, reditelj/rediteljka?
U ovom trenutku mi je najdraža ekipa predstave „Ljeta s Marijom”.
5. Kakav je Vaš stav o društvenoj ulozi pozorišta u današnje vreme?
I kazališta su podložna takozvanom diktatu tržišta, a onda tu nema puno prostora za promišljanje društva, jer brojna publika i nije sklona suočiti se s vlastitim odrazom u kazališnom ogledalu. Ali uvijek su postojali načini kako plasirati društveno važne teme u mejnstrim. Mejnstrim je tu bitna riječ, jer lako je, čak i oportuno, biti hrabar ili hrabra u krugu istomišljenika, za mijenjati stvari treba se izložiti. Mislim da kazalište to ne radi ni približno dovoljno, više vole zihere, laganije komade i lektiru. Volim nezavisnu scenu, ali ako je odvažna umjetnost, koja većinu najčešće srdi ili svrbi, rezervirana za marginu, onda je i otpor na margini.
6. U januaru u HNK Split premijerno je odigrana predstava „Ljeta s Marijom”, u režiji Marine Pejnović. Šta donosi pozorišno čitanje ovog komada?
Marina Pejnović i Mila Pavićević, kao redateljica i dramaturginja, izabrale su one priče koje su izraženo politične. A kako se u romanu radi o porodici strosjedilca, ali i pridošlica, koja je kroz generacije i te kako osjetila društvena previranja, ovo kazališno čitanje je izazvalo dosta bure i emocija, jer je ne samo taklo u tabue koji su živi i trideset godina nakon rata, nego ih bacila u lice publike. Na predstavi je radio autorski tim mladih žena, a današnje mlade žene su najbeskompromisnija bića na planeti. Ne mogu imati tu odlučnost i silinu ako sam neprestano sama, a autorice to uglavnom jesu, i zato sam im zahvalna što su je iz mog teksta izvukle na pozornicu, pod reflektore.
7. Ovaj roman je posvećen generacijama žena, odraslim i stasalim u patrijarhalnom društvu kojima ste dali glas. O čemu nas uče te žene?
Nije bila namjera da netko iz toga izvuče pouku pa ni poantu, nego da ispričam kako žive žene kad su u nekom prekršaju u odnosu na društvo. Nisu to uvijek silni prekršaji, malo je uvijek bilo dovoljno da žena postane prijestupnica ili žrtva vlastite sredine. Međutim nijedna od Marija nije pristala na namijenjenu ulogu žrtve, njihov bunt ili prkos ili naprosto vitalnost je ona točka u kojoj su same izabrale svoj život.
8. Zašto poezija treba da bude neuhvatljiva, divlja i svoja?
Treba biti uhvatljiva, u smislu komunikativnosti ili sugestivnosti, ali svaka riječ i svaki zarez u pjesmi trebaju imati razlog zašto su tu. To je kultivirana divljina.
9. Kako zvuče reči kad nastupi tišina?
Kao svjetla u mraku?!
10. U decembru ste u KC grad imali književnu razmenu sa pesnikinjom Radmilom Petrović. Šta Vam donosi saradnja sa mladim autorima i osluškivanje njihovih stavova i vizija?
To je način da ostanem ukorak sa svijetom, pa i svijetom književnosti. Uvijek su mi bili uzbudljivi novi glasovi, jer mladost doživljavam kao sadašnjost svijeta. U tom smislu, mislim da svijet može učiti u kojem smjeru treba ići gledajući studente u Srbiji. Starije generacije je pojeo cinizam koji mi nikad nije bio ni blizak ni simpatičan. Nismo bespomoćni i ima nas puno koji nismo na strani mraka, ali vlastitu snagu treba osvijestiti, povjerovati u nju. To što se događa je čudesno.
Olju u HuPikon upisala Milica Sučević
