HuPikon: Damir Karakaš
Lika, krševit kraj okružen kraškim poljima i planinama, skrojen od bure i samozatajne prirode, koja je svoje naličje pretočila u ljude. U njoj mesto Brinje, a u blizini selo Plašćica, u kom je, 1967. godine, rođen Damir Karakaš. Iz tog sela i njegove prirode, sve je za njega počelo, a kroz književni izraz konstantno mu se vraća, a čitaoci se na poseban način povezuju sa njegovim delima.
Upoznali smo ga kroz brojna dela, poput „Blue Moon”, „Sjećanje šume”, „Kako sam ušao u Evropu”, „Proslava”… Po njegovoj zbirci priča „Kino Lika” snimljen je istoimeni film u režiji Dalibora Matanića. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu je u pripremi nova predstava po najnovijem romanu „Okretište”, koji je ove godine objavljen i u Srbiji.
1.Kada ste poslednji put bili u pozorištu?
Nedavno sam u ITD kazalištu pogledao „Ženu popularnog pokojnika”, po tekstu i u režiji Filipa Šovagovića.
2. Koju predstavu koju ste pogledali u poslednje vreme preporučujete?
Eto baš ovu spomenutu.
3. Koliko često i sa kim idete u pozorište?
Kad god mogu, prije Šovagovića gledao sam sa kćerkicama i odličnu „Djevojčicu sa žigicama”, u režiji Tamare Damjanović
4. Koji vam je omiljeni pozorišni glumac/glumica, reditelj/rediteljka?
Puno je sjajnih redatelja, od mlađih redateljki izdvojio bih Tamaru Damjanović, pametna, maštovita, hrabra, radila mi je „Sjećanje šume” u Gavelli, te dramski tekst „Avijatičari” u ITD teatru. Evo, baš sam na probi „Okretišta” u HNK Splitu uočio mladu Petru Kovačić Botić, ona će biti velika glumica.
5. Kakav je vaš stav o društvenoj ulozi pozorišta u današnje vreme?
Živimo u vremenu kad nam nikad nije bila potrebnija mentalna higijena u vidu dobrih knjiga, glazbe, filmova i kazališnih predstava. Eto, tu se krije i odgovor na ovo vaše pitanje.
6. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu radi se predstava po vašem najnovijem romanu „Okretište”. Na koji način doživljavate postavljanje ovog dela na scenu?
Split kod mene ima posebno mjesto jer sam tamo živio, a nikad mi ništa, za razliku od mnogih kazališta u Hrvatskoj i inozemstvu, nije igrano. Evo, sad je kucnuo čas pa sam uzbuđen.
7. Koliko strahovi utiču na nas, kako nas oblikuju kao pojedince, a kako se preslikavaju na čitavo društvo?
Utiču kao i sve, kao primjerice i nesreće, ali nesreća je bogatija od sreće, jer je sreća sama sebi cilj, a nesreća se može pretvoriti u neko umjetničko djelo.
8. Rodna Lika vam je često polazište u pisanju brojnih dela. Krečnjački prostor, surova klima, ta prostrana geografska celina omeđena planinama – na koji način oblikuje ljude?
Pišem o onome što najbolje poznajem, a Lika je kao topos važan formativni okvir moga rada i identiteta. No, imao sam po svijetu brojne promocije, preveden sam na desetak jezika, nalazim se i u čitankama za srednju školu, ali nikad me još nisu pozvali da u Lici održim književnu večer. Navodno neki popovi pričaju da sam anarhist i komunist, pa nisam poželjan.
9. Na koji način je definisala vas?
Očvrsnuo sam, eto prije par godina bio sam teško ranjen o čemu sam napisao roman „Okretište” i preživio sam, iako su se liječnici čudili, a ja mislim da je tu i Lika pomogla.
10. Ukoliko posmatramo ove prostore, uočavamo vrlo sličan identitet naroda. Možemo li se kao društvo/društva suočiti sa njim?
Sve je to Balkan kojeg je najbolje opisao Emile Cioran: „Balkan ide iz poraza u poraz, ali i to je nekakav napredak”.
Damira u HuPikon upisala Milica Sučević
Foto: Goran Mehkek
