Poslednje i pretposlednje veče MUZETEA festivala posvećenog muzejskom pozorišnom stvaralaštvu donijelo je priče o nasleđu našeg balkanskog podneblja, kako onom materijalnom, tako i onom nematerijalnom… ali je otišlo i šire od toga prenoseći univerzalni motiv vječite ljudske potrage za inicijalnom kućom i domom u svijetu (često ga, kako to obično i biva, ne nalazeći, ali usput pronalazeći sebe). U te pripovjesti o baštini neraskidivo je utkano, baš kao i šare u pirotski ćilim koji zatičemo u predstavi „Darovni ćilim Cvete Agnine” , i svjedočanstvo o našim ženama u prošlosti, i njihovoj patnji usljed položaja koji običaji naše kulturne tradicije nalažu (ili su— bar se tako nadamo— nekada nalagali).
Tako se kroz festivalski repertoar istaklo (ili bolje da kažem istkalo?) i priznavanje, a potom prihvatanje, ne samo onog lijepog i slikovito bogatog što čini naše narodne i etničke korijene, nego i onog nasleđa koga se često stidimo i od koga nerijetko zaziremo i zaklanjamo pogled pred njim. Bitno je pričati o svemu onome što nas čini ponosnim iz pređašnjih vremena na osnovu kojih smo srasli u to što smo, ali je bitno pričati i o svemu onome što težimo da promijenimo — ali kako bismo ka promjeni strijemili, prvo moramo da spoznamo šta to treba mijenjati i iz kojih pobuda. Predstave ovogodišnjeg MUZETEA festivala, a osobito „Zavjet” iz Crne Gore, „Darovni ćilim Cvete Agnine” iz Srbije, kao i nešto drugačiji „Vla Vla Vlajland cabaret” iz Hrvatske, upravo o tome govore.
Reinterpretacija nasleđa prisutna je — ako ne i najprisutnija — i u predstavi „Uspon i pad jednog Boga” koja nam je došla iz Italije, pravo iz Napulja, ponovo iščitavajući u savremenom ruhu i dekodirajući sve nam one poznate obrasce i tumačenja kultnih antičkih i srednjevjekovnih klasika poput Homerove Odiseje, Danteove Božanstvene komedije i mita o Ikaru, sa naglaskom na putovanje — ne kao krajnji cilj, nego kao sopstvenu spoznaju. Kako i sam glumac u jednom momentu izgovora „Putovanje nije put ako mu je krajnji cilj da stane”, pa tako i on sam u svom izvođenju rijetko kada staje, nego nas sprovodi sa svega jednim rekvizitom — bijelim čaršavom — kroz čitav spektar čovječijih stanja i emocija, smijenjujući ih naizmjenično i haotično — ali sa smislom— predočavajući i pad i let, i dom i put, i ljubav i žrtvu, odnosno trajno oscilirajući od jednog ka drugom, i unazad. To je epopeja o čovjekovom traganju istaknuta kroz vividna mijenjanja gestikulacije, tonaliteta, naglaska, brzine izgovora, facijalnih ekspresija i pokreta, često sputanih, ili iniciranih, baš tim jorganom, koji je i odora, i povez za oči, i krila, i štit, i teret, jer „rađamo se da padnemo i umiremo da letimo”.
Sasvim drugačijim pristupom, pripovjedanje o domu i samotražnji, donose i ostale tri predstave, ali ispod krova tog doma su žene (iako na to natjerane; iako u njemu sputane). Jake žene koje stradaju kroz prenos i održavanje nematerijalnog kulturnog nasleđe, to jeste običaja. Tako „Zavjet” otjelovljuje (ali, doslovno!) priču o virdžinama — ženskoj djeci primoranoj da na sebe preuzme mušku ulogu, u porodicama u kojima nije bilo muških naslednika, kroz šta im se direktno oduzimalo pravo na lični identitet, izražaj, status i slobodu. Nije svaka tradicija dobra — neka je nametnuta i ugnjetavačka, ali i o njoj je važno govoriti, ako ne i najvažnije.
Ista takva tradicija plete nit i u „Darovni ćilim Cvete Agnine” gdje jedna žena naposletku strada usljed muške zadrtosti prosto „jer mu se tako može” i jer je muško glava i gazda kuće kome se mora udovoljiti ili te nema, dok druga ostaje jaka uprkos svim nedaćama; opstaje živa na javi, ali mrtva iznutra. Ali, mora li žena da bude kamen?
Taj amblem kamena jeste nešto što povezuje ova izvođenja — žena jeste jaka kao kamen i može da istrpi sve, ali ne znači da zbog toga to i treba. U jednoj sceni „Zavjeta” virdžina kleči, ostajući statična i pasivna, držeći dva kamena u predjelu grudi, alegorijski prikazujući kamenovanje njene ženstvenosti i čvrstinu stijene kojom to izdržava iako boli. U „Darovni ćilim Cvete Agnine” u trenutku prve muške pojave propraćene istom muškom silinom, ona koja trpi kaže „Stegnuše mi se grudi, napravi se tu kamen i ostade tu zauvijek”. Žene nastavljaju da žive i da podnose, čvrste kao kamen — ali nije kamenu mjesto u grudima.
Kada se junakinja iz „Vla Vla Vlajland cabaret”, koji prenosi osavremenjeniju priču i metod istoj, zatekne pred nepravdom svijeta uprkos svim žrtvama i učinjenim dobrim djelima, sa kamenom u grlu, ona se prisjeća riječi svoje nane „kad te stisne ti uzmi, pa radi” i na njih odgovara „hoću, baba, radit al' ne na polju il' njivi, nego na sebi” konačno se, nakon svih doživljenih i svih preživljenih životnih putešvestija, oslobađajući stega balkanskog mentaliteta, tradicije, nasleđa (sa akcentom na ono ratno) i patrijarhata. Baba joj je još nešto rekla, a što saznajemo na samom početku izvođenju, umotano u ono naše poznato „Svuda pođi, svojoj kući dođi” — ali nije svaka kuća nužno i dom, a još od performansa „Uspon i pad jednog Boga” jasno nam je da kuća nije cilj, nego putovanje. Što više svijeta spoznaješ, to više spoznaješ sebe. Što više svijeta spoznaješ, to manje osuđuješ, zato biti otvoren prema saznanjima i promjenama, čak i onog što je nasleđeno od predaka i kao takvo, poput zavjeta, prenošeno sa koljena na koljeno.
Zatvaranju festivala održano je u Domu Jevrema Grujića, a on se pokazao kao odlična pozornica za predstave „Darovni ćilim Cvete Agnine” i „Vla Vla Vlajand cabaret” iziskujući inovativna i domišljata rješenja, koja su se često organski, nenametljivo i autentično poigravala i sa samim muškim portretima iz kolekcije doma, kao ulogom za sebe. Tom prilikom, kao i svake godine, dodijenje su i nagrade za najbolju predstavu (ARTMORIA, Srbija) i najbolju ulogu (Angelina Lukić u ulozi Agne iz predstave DAROVNI ĆILIM CVETE AGNINE), ali i specijalna priznanja festivala za prezentaciju i promociju materijalnog (DAROVNI ĆILIM CVETE AGNINE) i nematerijalnog (ZAVJET) kulturnog nasleđa. Festival je gotov i dom je zatvoren, ali potraga za onim u nama ne jenjava. Ako ništa, nakon MUZETEE, još je produbljenija. Do sledeće godine!
Foto: Sandra Damljanović
