Na otvaranju četvrtog izdanja Međunarodnog festivala muzejskog pozorišta MUZETEA u Muzeju nauke i tehnike, naša glumica Tanja Bošković, svoj govor zaključila je riječima „Budite milostivi”. Predstava ARTMORIA koja je, upravo, otvorila ovogodišnji festival, pak, nije bila milostiva prema nama, suočivši nas, ljude, sa svim greškama u sistemu, ‘gličevima’ i algoritmima koji su postali naši novi ljubavnici. Naravno, nije tek puka slučajnost što je za njeno izvođenje, odabran upravo Muzej nauke i tehnike, stavljajući u srž to nezaobilazno pitanje: Koliko tehnološkog napretka je dosta? Može li se svako savremeno otkriće neminovno smatrati i progresom? I ukoliko da, imali li mjesta za ljudskost u toj ‘progresivnoj’ (bliskoj) budućnosti?
Svim ovim preispitivanjima bavi se umetnica Milena ZeVu u svojoj NEW HUMAN trilogiji, dok ARTMORIA predstavlja prvi dio ovog post-apokaliptičnog triptiha. Uprkos važnosti tema kojima se bavi, ova predstava, ne čini to podučivački, nego radije tragikomično, istančano baratajući floskulama savremenosti i popularnom kulturom, približavajući je široj narodnoj publici. Baš zbog toga, u njoj svako i može da se prepozna.
Ova predstava-performans grubo se može raščlaniti na četiri dijela. U prvom činu suočeni smo sa prizorom glavne junakinje Nade, umotane providnim najlonom i vezane za operacioni sto, još uvijek u stanju mirovanja i stagnacije. Ipak, iako ona još nije potpuno i svjesno probuđena, mi čujemo njene misli kako odjekuju i prodiremo u njen mozak, koji, kao i kod većine ljudi, počinje odmah da razmišlja o svim obavezama koje mora da završi po ustajanju i svim poslovima i brigama toga dana. Međutim, kada napokon ustane, sve je promijenjeno. Poslovi više ne postoje... odnosno, postoje, ali ih ne obavljaju više ljudi nego roboti. Tehnološki progres doveo je do toga da ljudi „samo mogu da se opuste i uživaju” – više nema potrebe čak ni da žvaću. Nema više briga koje im stoje za vratom. Sve je riješeno u njihovu korist... a oni se, opet, nešto žale.
Robot kreiran od strane napredne vještačke inteligencije kao supstitut za prevaziđeno zanimanje doktora, upućuje Nadu u novu realnost – realnost bez emotivnih i seksualnih odnosa, bez partnera, bez ljubljenja, i naposletku, bez emocija. Vrli novi svijet u kome se humanost karakteriše kao slabost. Kroz kritiku površnosti, primata fizičke pojavnosti nad psihičkom, i potrošačkog društva, klupko se polako odmotava i mi saznajemo pod sticajem kojih okolnosti je Nada završila na ovom distopijskom krevetu, prespavavši tri godine života, u okviru kojih je svijet toliko „napredovao” da je za nju postao potpuno neprepoznatljiv. To je kritika, koliko unapređivanja neljudskih alatki kroz vještačku inteligenciju, toliko i ljudi koji su, uostalom, do toga i doveli usljed neadekvatnog i nekritičkog korištenja svega što se pred njih stavi. Nijemo gutanje sadržaja bez prethodnog čitanja uputstva za upotrebu niti detaljnog informisanja ‘o indikacijama, mjerama opeza i neželjenim reakcijama’. To je prikaz do čega tromo prihvatanje algoritma, a zatim i neizostavna opsjednutost istim, naposletku mogu da dovedu.
Nada je završila u ovoj sterilnoj bolničkoj sobi, jer joj je, kao posljedica novih tehnoloških otkrića, ugrađena nova koža koja nikada ne stari. Tako na samom početku, predstava više nalikuje svojevrsnom tjelesnom hororu (body horror) poput, možda, Almodovarovog „The Skin I Live In” (2011), i svakako, nešto skorijeg filmskog ostvarenja, „The Substance” (2024) u kome se vrlo nedvosmisleno kritikuje ljudska opsesija mladom ‘savršenom’ kožom i široko rasprostranjen toksični konzumerizam svjetske industrije ljepote.
Međutim, ova predstava zalazi i u kritike druge vrste, posebno one koje se odnose na definisanje savremenog čovjeka samo kao pasivnog upijača algoritamskog sadržaja. Šta se desi kada sve ono što čini osnovne postulate ljudskog bića, prepustimo u ruke tehnološko-naučnog napretka i damo prevlast vještačkoj inteligenciji u našim životima? Da li nam to zapravo olakšava postojanje kao što smo često skloni da mislimo, ili je ipak potpuno obratno ukoliko se određene granice probiju (ili su već probijene)? Da li je tehnologija alat u našim rukama ili smo mi marioneta u njenim?
U drugom dijelu, susrećemo se sa Nadom, koja pokušava da se privikne na tu i takvu novu realnost, ali joj to ne polazi za rukom. S obzirom da je emotivna bliskost amputirana iz ovakvog digitalnog društva, svaki pojedinac dobija svog robota-ljubavnika, i daljinski kojim može njime da upravlja. Ali, naravno, uz mjesečnu pretplatu. Čak ni u ovakvom savršenom svijetu ništa nije za džabe, nego upravo suprotno. Hiperkonzumerizam stupa na snagu više nego ikada, a klasne razlike i u ovom ‘naprednom’ dobu su vrlo postojane i jasno ograničene – ukoliko nemate dovoljna novca da platite novije verzije svog robotskog ljubavnog saputnika, onda će taj i da vas manje voli, i da vam manje služi, i da vas manje razumije, a život u tom i takvom svijetu postajaće vam sve teže, kao i vaša adaptacija u isti. Što više mu se odupirete, sve više nazadujete. Što više ga prihvatate, sve više gubite sebe. Rješenja nema – mač sa dvije oštrice.
Od svog sveznajućeg AI ljubavnika, Nada saznaje, da je sva istorija umjetnosti patvorena od ljudskih ruku, stavljena pod sef i zaključana duboko u trezor van domašaja čovjeka, a nova takva djela zabranjena. Galerije su pune umjetnosti generisane kroz vještačku inteligenciju, a ljudima je stvaranje potpuno ukinuto. To je predstavljeno kao napredak, koji se pravda floskulom ljudi više ništa ne moraju da rade. Ljudska vrsta nije oslobođena samo teških fizičkih poslova, u fabrikama, firmama i kancelarima, u kome su zamijenjeni robotizovanim spravama, nego i onih kreativnih. Kakav danak čovječanstvu!
U ovom središtu predstave, postajemo posve svjesni kakav je ovaj novi svijet kome svjedočimo – distopijska realnost po uzoru na „Black Mirror” epizode, osobito „Nosedive”, u kojoj, kao i ovdje, svako ljudsko biće prati ‘socijalni skor’, te moraju da budu oprezni pred svakim svojim korakom, ne bi li u suprotnom završili na nuli i bili posve izopšteni iz automatizovanog društva. Sve ono što iskače iz tog automatizma, a nalikuje čovječjim osjetima, doprinosi smanjenju rezultata na toj društvenoj ljestvici. U okviru toga se kritikuje i ljudska prepuštenost savremeno-digitalnoj plimi i pasivnost većine u borbi za sopstvena prava:
„Kompletna umetnost stavljena je pod sef?!
Da.
I niko se nije bunio?
Jeste, ali nisu uspijeli.”
Nada poželi, da se po uzoru na svoju baku, bavi slikanjem, te odlučuje da se predstavi kao robot, izlagajući u galeriji vještački integrisane slike. Tu prekretnicu čini treći dio performansa, u kome se sreće sa vlasnicom galerija, bakom-čovjekom, sa kojom dijeli svoje misli o novom svijetu i svoj novonastali strah od gubitka onoga što nas čini ljudima i izdvaja od drugih bića – duše. Ovaj treći čin svodi se na dijalog o svemu onome što čovjeka čini čovjekom, a što podrazumijeva njegovu žudnju, njegovu strast, njegovu ljubav, za stvaranjem, za postojanjem, ne zaobilazeći i činjenicu da je čovjek sam sebe doveo u ovaj otuđeni svijet, u kome su naizgled svi međusobno povezani putem ekrana, dok se onaj pravi, onaj taktilni i onaj opipljivi svijet emotivne bliskosti gubi. Prezasićenost sadržajima i prepuštanje ljudske sudbine algoritmima kao preteća opasnost od gubitka sopstvene autonomije ljudskosti. Na koji način se onda razlikujemo od robota?
U poslednjem činu, predstava nas izmješta iz naših stolica, i odvodi u galeriju Muzeja nauke i tehnike, gdje poprima blagi meta-efekat, s obzirom da mi kao publika dobijamo dvojaku ulogu: publika predstave koju od početka gledamo i publika na izložbi u predstavi koju gledamo. Tako prisustvujemo otvaranju Nadine izložbe slika, dok su posvuda okolo nas ogledala – jer mi i jesmo tema te izložbe. I jesmo artefakti u galeriji: pasivni, statični, nepomični, prepušteni na pogled i modelovanje drugima. Potcrtava se i sama ideja čitavog performansa, a to je da postavi ogledalo pred društvo digitalnog doba, u kome može da vidi sopstvenu zavisnost od svjetlećih ekrana i beskonačnog algoritma. Ono što taj izlog nas reflektuje jeste apokaliptična, sterilna, slika u kojoj se ljudi nauštrb tehnološke udobnosti odriču svoje autentičnosti, po kojoj se kroz čitavo civilizacijsko trajanje razlikuju. Koliko ljudskosti gubimo zarad komfora koji nam nakratko pruža digitalno skrojeni svijet, društvene mreže i naprednost vještačke inteligencije?
Iako nam ova predstava ne nudi nikakva nova saznanja, niti nove teatarske forme, kao ni novi pozorišni jezik, baratajući vrlo često opštim mjestima i jasno prepoznatljivim simbolima pop-kulture i našeg istorijsko-jezičkog mentaliteta, ona nas podsjeća na sopstvenu obamrlost, a na ovakav način pojednostavljena, ona se kroz ironiju, satiru i cinizam, obraća svima i upire prstom u sve nas. Stoga, svi su u stanju da je razumiju i u njenom odrazu prepoznaju sebe. Često uprkos tome što znamo kako izgledamo, tek onda kada vidimo refleksiju toga u ogledalu, postanemo svjesniji da nam je promjena prijeko potrebna. I da treba da budemo milostivi prema sebi, takođe.
