Voda je otrovna, a društvo zatrovano

Čini se da je epitet bezvremeno postao toliko klišeidan u svojoj upotrebi da kruniše opise skoro svake predstave. Međutim, nemoguće je govoriti o predstavi „Neprijatelj naroda”, gostovanju Makedonskog narodnog teatra u Skoplju na Internacionalnim teatarskim susretima u Brčkom, bez pominjanja ovog termina. Nezaobilazno je u kontekstu ovog dramskog klasika Henrika Ibzena istaći njegovu bezvremenost, savremenost i, nažalost, održivost i konstantnost. Premda je prošlo više od 140 godina od nastanka ovog djela, analogije sa aktuelnim dešavanjima u svijetu današnjice i više su no očigledne, iako se nije pristupalo značajnim intervencijama samog teksta i uglavnom je ostao u svom izvornom obliku. Postavlja se bitno pitanje: da li je Ibzen bio toliko dalekovid ili mi kao društvo nismo nimalo napredovali, nego, štaviše, postali gori? Može li se Ibzen uistinu smatrati vizionarom ili je svijet u stanju stagnacije, pa i nazadovanja, više od jednog čitavog vijeka?  Zastrašujuća je činjenica da, iako se svijet (makar prividno) mijenja, čovjek ostaje isti.

Idejno-ideološki ovo je predstava o pojedincu, (anti)heroju, koji se suprotstavlja korumpiranom društvu misleći da tako može promijeniti svijet. Taj protagonist je doktor Stokman, koji otkriva da je voda u banji, od koje zavisi čitava gradska ekonomija, zagađena bakterijama i nepogodna i za piće i za kupanje, te predstavlja ozbiljnu opasnost po zdravlje posjetilaca. Svjestan toga da je ovo kupalište pozamašan izvor prihoda za cio grad, on je uprkos tome odlučan u svojoj borbi i namjeri da se ono zatvori. Na početku nailazi na podršku, kako građana, tako i medija, koji se deklamuju kao liberalni. Međutim, kada se postepeno svijest o potencijalnom zatvaranju banje budi, ta podrška javnosti jenjava dok se na njega stavlja etiketa ludaka i neprijatelja naroda. Važnu figuru u svemu tome predstavlja i njegov brat Petar, koji osim ovog zvanja nosi još jedno ― gradonačelnik. Kako to obično biva, on mu prijeti otkazom ukoliko ne izađe u javnost i ne demantuje vijesti o zagađenju vode. Polako mu se pridružuje i ostatak zajednice i odmotava se klupko ljudskog licemjerstva i kukavičluka.

Biti moralno čist nije toliko teško dok je i dalje na fiktivnom nivou pukog razmetanja riječima, bez ikakvih posljedica. Kada narod, uz manipulaciju vlastodržaca, shvati da doktorov bunt može donijeti loš glas njihovom mjestu i tako se odraziti i na njihovo ekonomsko stanje, odustaje od prvobitne podrške. Jednim dijelom zbog sopstvenih razloga i „gledanja u svoje dvorište i svoje džepove”, a drugim, vjerovatno većim dijelom, zbog sopstvene gluposti i neznanja. Kako i sam protagonista predstave kaže „Glupost je veći neprijatelj dobrote nego zlo, jer protiv zla može da se bori, ali protiv gluposti ne može.” Tu je ponovo jasna spona sa savremenim dobom, u kome većinu čine slabo obrazovane i neinformisane mase, koje kao takve predstavljaju savršene marionete za političko manipulisanje. 

Kada nije posredi glupost, onda je u pitanju uplašenost, a ne zna se šta je veće zlo od ta dva. Dolazi do sučeljavanja između istine i interesa, a u ovom sukobu istina nema šansu u društvu kome je prioritet profit. Stoga, građani se, svijesni šta će im se dogoditi, iz straha okreću protiv pravde, i sve ono čega su se plašili i što su naslućivali obrušava se na pleća tog jednog pojedenca koji je odlučio ne prećutiti. On gubi posao, krov nad glavom; članovi njegove porodice i rijetki pojedinci koji su stali na njegovu stranu, takođe, ne izlaze iz ovoga bez posljedica. 

Sem konformističkog komercijalnog društva, druga važna tema u poređenju sa sadašnjicom jeste ekološka. Ovaj segment čini dramu još aktuelnijom u svjetlu isticanja nužnosti očuvanja životne sredine. Nemogućno je posmatrati komad o borbi pojedinca da očuva izvore vode zarad zdravlja ljudi, ugroženog zahvaljujući projektima korumpiranih stubova društva ― političara i medija, a ne pronaći poveznicu sa svijetom u kome danas živimo. Međutim, umjesto zajedničkog rada ka kolektivnom boljitku, građani se okreću individualizaciji uslova života. Otvara se, takođe, i jedna važna dilema u tim ekološkim borbama ― kako tretirati nešto što je, s jedne strane, izvor zagađenja i zaraze, a s druge glavni (i često jedini) izvor prihoda većine stanovništa. 

Sudeći po njenim reakcijama, brčanska publika je odlično znala da prepozna korespodenciju između ibzenovskog devetnaestovijekoovnog i našeg društva u 21. vijeku, shvativši da pitanje banjske vode predstavlja tek dijelić problema i metaforu za društvo u cjelini, koje se izgleda od tada nije mnogo tranformisalo.  Pitanje kako protumačiti kraj drame ostalo je da lebdi u vazduhu. Da li Stokmanov optimizam i odluku da ostane vidjeti kao hrabar i human poduhvat ili ga, poput i ostalih, obilježiti budalom? Da li u ovom činu ugledati tračak nade ili ga okarakterisati kao donkihotovsku borbu sa vetrenjačama? Da li je uzaludno slijediti Dostojevskog i njegovo „Ljepota će spasiti svijet” u svijetu sazdanom po mjeri ekonomije i nesposobnom da tu ljepotu uopšte vidi i doživi? Ovdje nije riječ samo o potrebi dezinfikovanja vode, nego cijelog društva, jer je glupost defekt čovječanstva i nije samo voda otrovna ― i mi smo.

Foto: Dragan Deanović