U okviru Meseca nezavisne scene, u Bitefu, izvedena je predstava „Jeka” u produkciji Tricycle Trauma kolektiva i Teatra Cirkus Punkt, iz Zagreba. U pitanju je interdisciplinarna predstava koja kombinuje elemente iz više umjetnosti, kako performativnih, tako i onih audio-vizuelnih. Pored poigravanja sa granicama cirkusa, pozorišta i stvarnosti, prisutni su i motivi iz opusa Dejvida Linča, posebno mistična atmosfera serije „Twin Peaks”.
O tome kako su došli do mračnog cirkusa i upotrebe takvih simbola na sceni, ali i o položaju cirkuske umjetnosti uopšteno u našim krajevima, uz ranojutarnju kafu na Skadarliji, razgovarali smo sa autorkama i izvođačicama predstave, Ivanom Pedljo (Tricycle Trauma) i Lidijom Kraljić (Teatar Cirkus Punkt).
Kako je nastalo ime kolektiva Tricycle Trauma i da li je birano sa idejom da unaprijed opiše mračnu atmosferu vašeg cirkus teatra?
Ivana: Ime Tricycle Trauma jeste povezano sa mračnim cirkusom, jer je naš inicijalni projekt bio „Noć mračnog cirkusa”, nastao iz želje da spojimo dvije scene na kojima smo bili prisutni: cirkus i pank. Mi dolazimo iz alternativne zagrebačke nezavisne subkulture i nakon što smo moja koleginica Lidija Šola i ja započele sa cirkuskim disciplinama, priključile smo se Triko cirkus teatru i došle do ideje da te dvije strane spojimo. Tu se priključio i Jasmin Dasović, koji je dugo godina na sceni i sve se desilo nekako spontano. Prvo izdanje „Noći mračnog cirkusa” održalo se 2017. godine u klubu i kulturnom centru Močvara, od koga smo dobili i i dalje dobijamo maksimalnu potporu. Nakon toga smo vijećali kako da se nazovemo i taj naziv Tricycle Trauma nam se činio kao bizaran spoj - jer je tricikl dosta sigurno i komično prevozno sredstvo i šanse da se dogodi nekakva trauma su jako male. To je bio kao nekakav spoj kontradiktornih asocijacija, što se ispostavilo kao odličan izbor, jer smo mi i nastavili u tom smjeru eksperimentiranja.
A Teatar Cirkus Punkt?
Lidija: Mi smo zapravo došli sa kazališne strane na ovu cirkusku stranu. Zbog toga smo se odlučili ta dva i u nazivu spojiti. Učili smo u kazališnim Akademijama, ali nam se učinilo da bi bilo dobro nekako "zaprljati" to uredno znanje i otkriti neke nove i drugačije stvari.
Kako je kod obje došlo do odabira trapeza kao alatke, s obzirom na to da je on najmanje zastupljen rekvizit u cirkusu?
Ivana: Kada sam počela da se bavim vazdušnim akrobacijama započela sam na svili i onda sam otkrila trapez, koji niko nije radio. Meni je to bilo izazovno i željela sam isprobati. Čim sam isprobala, ta veza se instant dogodila. Mislim da je generalno tako u zračnim, a moguće i ostalim cirkuskim disciplinama. Ljudi istražuju sve rekvizite i onda se desi da se spontano povežu sa jednim aparatom i znaju da je to to. Meni je to bio trapez i tada sam se odvojila od svih drugih. Ono što mi je posebno zanimljivo je kombinirati statični i plesni trapez, jer je isti aparatus koji ipak nudi različite mogućnosti u pokretu, koreografiji i izrazu.
Lidija: Mislim da se trapez odlično uklapa i u simboličko-vizuelnu ideju onoga što mi radimo. Za ovu predstavu je posebno adekvatan za drugu polovinu, u mračnom svijetu, jer je vrlo konkretan i određen, dok je svila mekša i više te sluša.
U predstavi „Jeka” svjesno ste odabrale da koristite „lake” trikove i „jednostavne” predmete. Tu su crvene cipelice, kofer, ormar... Odakle dolazi takva odluka?
Lidija: To potiče iz lutkarstva - pomoću tih jednostavnih simbola može se ispričati jako duboka stvar. Takve simbole svako čita na svoj način i tako se kombinacijom simbola i izborom rekvizita može izgraditi potpuno drugačija priča. Svako na temelju svojih iskustava ili trenutne situacije drugačije interpretira, jer ne postoji samo linearna konstelacija. U životu se toliko oslanjamo na verbalnu komunikaciju, tako da svaka druga vrsta komunikacije dolazi sekundarno. Ovo je dobar eksperiment da se vidi kako publika koncipira nešto onda kada se odbace riječi, a komunikacija je i dalje tu. Naučeni smo da postoje točni i krivi odgovori, što je pogrešno, jer svako stvarnost doživljava subjektivno. Treba dati sebi priliku da doživiš stvari na svoj način, a ne onako kako se očekuje od tebe da ćeš nešto interpretirati. U tim jednostavnim predmetima svako može da vidi nešto drugo u odnosu na njegova iskustva.
Za atmosferu predstave velika inspiracija bile su priče strave Tomasa Ligotija i kinematografija Dejvida Linča, posebno serija „Twin Peaks”. Osim ovih, donekle očiglednih za ton mračnog cirkusa, imate li još neke uzore?
Ivana: To zavisi od projekta do projekta. Kada smo radili „Duodramu za čovjeka i trapez” to je bilo u vrijeme korone, kada smo se suočavali sa drastičnom promjenom u društvu. Tada sam dosta čitala italijanskog filozofa Đorđa Agambena, a vraćala sam se i na Hanu Arent. Takođe, osim filma i književnosti, dosta se provlače i uticaji iz glazbe. Egzistencijalna pitanja, nestajanje, apokalipsa, neke su od sveprožimajućih tema. Kod mene se ti uticaji javljaju fragmentarno - dolaze mi stvari u slikama i onda ih ja zapisujem i spajam u scene za predstavu. Za predstavu „Bosa”, koja se bavi političkom situacijom u Bosni, uzori su uzeti iz kulturnih elemenata tog podneblja: Meša Selimović, etno glazba, šargija, sofra. Osim toga, inspiracija su bili i politički govori Musolinija i Hitlera, kao i njihov govor tijela. Sa druge strane, nekad mi kao uzor posluži koreografija u mjuziklima Boba Fosa.
U vašem radu korespondencija između muzike i scenske igre jedan je od ključnih segmenata. Da li se to ostvarilo kroz saradnju sa Kućom ekstremnog muzičkog kazališta i Damirom Bartolom Indošom, ili je tu od samog početka?
Ivana: Tako je od samog početka. Koncept našeg cirkusa je da spojimo različite umjetnosti; to je krenulo iz cirkusa, ali se proširilo i na audio-vizuelne umjetnosti, suvremeni ples, lutkarstvo, dramsko kazalište, tjelesne modifikacije, performans. Mi, zapravo, pozivamo umjetnike iz različitih disciplina. Glazba uvijek ide uživo i uvijek je bila jako važan dio. Takođe, uvijek je autorska ili je, u krajnjem slučaju, glazba koja je posuđena od nekog, ali obrađena i prilagođena estetici potrebnoj za kolektiv. Saradnja sa Indošem došla je malo kasnije. On je veliki umjetnik, koji dolazi iz Kugla glumišta, kao najavangardnije faze kazališta u Hrvatskoj, ali i cijeloj Jugoslaviji. On nam je oduvijek bio inspiracija, odrastali smo uz njegov rad i dijelili smo zajednički prostor stvaranja. Pošto je Jasmin inženjer zvuka i bavi se muzikom, već je imao ostvarenu dugogodišnju saradnju sa Kućom Indoš. Tako se desilo da nas je Indoš pozvao da radimo na jednom njegovom performansu, a zatim na još jednom. Zatim smo mi njega pozvali da radi s nama na projektu „Prirodno ludilo, umjetna glupost”, a poslije toga on nas za njegov projekat „Panika pod suncem”. Nakon su uslijedili i drugi projekti i saradnja koja i dalje traje. On je jako važan, ne samo za nas, nego za cijelu zagrebačku scenu, posebno zbog toga što podupire i sarađuje sa mladim umjetnicima.
U ovoj predstavi ste za muziku koristili vještačku inteligenciju, dok sa druge strane, imate predstavu „Prirodno ludilo, umjetna glupost”. Da li se ta dva eksperimentalna projekta donekle sučeljavaju ili je upravo suprotno?
Ivana: Jasmina, koji je zadužen za muziku, jako interesuje umjetna inteligencija i istraživanje njenih mogućnosti, kao i njen suodnos sa ostalim formama. U predstavi „Jeka” se bavimo udvojenim svijetovima i on je vještačku inteligenciju iskoristio kako bi pokušao da stvori neku vrstu onostrane glazbe; glazbe koja dopire iz neke druge dimenzije. Naravno, bitno je naglasiti da tu nije sav rad prepušten vještačkoj inteligenciji, nego je koristimo samo kao alat kako bismo eksperimentisali i prilagodili je potrebama kolektiva.
Koliki udio u odabiru određenih referenci kao polazišnih tačaka i uzora za predstave ima vaša obrazovna pozadina, s obzirom na to da ste završile studije filozofije i sociologije?
Ivana: Sigurno da ima udio. Uvijek je sveprisutno to pitanje o društvu u kojem živimo i njegovim vrijednostima. Konkretno za ovu predstavu, Ligoti nam je bio važan zbog mističnosti, sanjivih prikaza, maglovite realnosti, koja je zastupljena i u svim Linčovim filmovima. Međutim, kod njega je prisutna stvarnost koja je upitna, kao neka koprena koja nas krije od jasnog uvida u samu bit stvarnosti. I onda se ta mističnost preokrene u pljusku hladne realnosti i velikog pitanja o stvarima koje nas okružuju, i smislu našeg postojanja. Tako se ističe dvosjekli osjećaj: u nekom trenutku je sve sanjivo i tražiš granice percepcije, dok u drugom dobijaš težinu egzistencije. I u našoj predstavi se ta dva sve vrijeme prepliću: opipljivi svijet i nešto što nam konstantno izmiče.
Lidija: Čak i taj „crni” svijet, odnosno surovost realnosti, predstavlja u neku ruku vrstu oslobođenja. Dok si u mističnosti osjećaš mantranje, i onda kada prihvatiš činjenice na taj način daješ stvarima ime i možeš ići dalje kroz to, koliko god da je teško, jer dok ne znaš u čemu si kompleksnije je. Zbog toga se u tom „grubljem” svijetu događa jedinstvo pokreta i suigre naših bića. U tom smislu ta hladna pljuska je dosta važna, jer nas prizove k sebi i, na neki način, osvjesti.
Ivana: Egzistencija se mora prihvatiti kao takva. Jednostavno moraš uzeti svu težinu, nositi je sa sobom i biti svjestan da hodaš po rubu. Kada to shvatiš i prigrliš tu težinu, događa se paradoks oslobođenja, jer sve dok ti to odbacuješ progoniće te i iznova ti se vraćati.
Kroz vaš profesionalni angažman na polju cirkusa imali ste priliku da dosta putujete i upoznate se sa drugim zemljama. Shodno tome, kako vidite položaj cirkuskih umjetnosti na našim prostorima u odnosu na ostale?
Ivana: U odnosu na ostale kod nas je cirkus još uvijek relativno mlad i mislim da treba vremena da se uopće prepozna cirkus kao ravnopravna umjetnička disciplina i da ljudi osvjeste da uopće postoji cirkuska scena kod nas, kao i da je cirkus evoluirao u neke svoje suvremene forme i da to nije samo komično kazalište za djecu, kako se uglavnom percipira. Kroz godine cirkus je postao medij koji komunicira ozbiljna politička, društvena i etička pitanja. Mislim da je i u Hrvatskoj i u Srbiji cirkus na dobrom putu, jer dolaze nove generacije koje polako prepoznaju cirkusko kazalište. Definitivno se dešavaju određeni pomaci, ali naravno da nije lako, s obzirom na manjak potpore, ali i nedostatak prostora u kojima možemo djelovati, posebno kada govorimo o kvalitetnoj prostornoj infrastrukturi za postavljanje rekvizita. Zbog tog izostanka prostora u kojima se uopće mogu održavati predstave teško je i doprijeti do neke druge publike izvan naših krugova.
Lidija: Dodala bih i da je jako velika stvar što se u Hrvatskoj napokon oformila strukovna udruga za cirkus. To je ogroman korak, jer sa stručnim udruženjem cirkusanti se više ne koncipiraju samo kao „ludi umjetnici”.
Foto: Nata Korevskaia
