Šta se sve zakopava sa komadom zemlje koji nismo naslijedile?

Već na samom početku predstave publika se, uz pomoć naizgled bezazlene stvari, polako smješta u kožu žene. Po ulasku u prostor, svako dobija po jedan crveni papirić na kome je napisano ili „Rođeni ste kao muško’’ ili „Rođeni ste kao žensko’’ i to je ono što određuje gdje ćete tokom trajanja predstave biti smješteni. Ne možete da birate kao što ni naši preci nisu mogli da biraju (iako je sasvim izvjesno šta bi izabrali), pa je tako i došlo do normalizovanja toga da svoje ćerke zovemo sinovima i da imamo izreke poput one „prvo, pa muško’’. Upravo sa sličnim narodnim poslovicama se poigravaju i akterke ove priče, počevši od onih duboko ukorijenjenih i ustaljenih do potpunih odlazaka u grotesku, završivši sa nečim poput „kad na vrbi rodi žena’’, ‘’prve žene se u vodu bacaju’’ i slično. I već tada, čak i prije samog početka, u publici primjetna su određena komešanja, različiti stupnjevi nezadovoljstva i negodovanja oko mjesta koje im je nametnuto. Neko bi da sjedi pored svoje žene, neko pored svoje drugarice, neko bi radije da je muško - ali drugi su pozicionirali njegovo mjesto u ovom svijetu i odredili njegov identitet. To čini da se osjetimo neprijatno, zbunjeno, inferiorno, bespomoćno... ali, šta je tu - sjedimo, trpimo, ćutimo i ne možemo ništa da promijenimo. Ipak smo svi rođeni kao žensko. 

Predstava se tako na dosta imerzivan i donekle haotičan način bavi pitanjima identiteta i nasleđa i toga u kojoj mjeri nas ta dva oblikuju. Šta je ono što mi nasleđujemo od svojih pretkinja? Šta nasleđujemo fizički, a šta metafizički? Šta je ono što nam se u psihu prepisuje testamentom svijeta? Koji su to obrasci ponašanja, odbrambeni mehanizmi, arhetipi ličnosti, strahovi, nadanja, bolovi? Da li se nasleđuje samo kuća i parče zemlje ili se narednim pokoljenjima prenosi i ono što pričamo? Da li se, pored onog što govorimo, nasleđuje i sve ono što (pre)ćutimo? I ćutanje je nasleđe. 

Istina je da primamo sve to i da je izuzetno teško odupreti se tom nasleđu i pokazati mu zube. Upravo zbog toga jedna od glumica u predstavi i samu sebe kori riječima „zašto ćutiš, zašto ćutiš?!?’’. Žena koja bira da prećuti iako svjesna toga da se dešava nešto nepravedno čemu se treba suprostaviti jeste simbol tog nasleđene, godinama taložene tišine. Na kraju će to isto društvo koje je prouzrokovalo takve naučene reakcije doći i pitati „Zašto je ćutala?’’. To ćutanje kao produkt patrijarhalnog mentaliteta ukiva se u nas od najranijeg djetinjstva i svako ko je uspio da rastrgne te stege i da vrisne tu nakupljenu tišinu iz sebe učinio je izuzetan iskorak i nije ni svjestan količine svoje snage – samo što bi to trebalo da bude zaista svako kako bi došlo do promjene. Ovaj multimedijalni performans pokušava da probudi i one koji to nisu i da pozove na puštanje glasnih žica - proces koji nije nimalo lak (posebno ako ne znaš kako da pjevaš), ali je neophodan. 

Baš zbog toga što ovaj proces nije nimalo lak ova predstava prikazuje te dualnosti u ženi - tu neprestanu borbu između prihvatanja i protestovanja koju su glumice Ivana Milenović Popović i Milica Petrović savršeno dočarale. Gledanje sebe u ogledalu, ali ne kopije sopstvenog odraza nego sebe kakva smo mogle/možemo da budemo. Pogled u pararelni univerzum u kome smo svoja suprotnost: ako smo ćutale gledamo u svijetu u kome smo bile dovoljno hrabre da jasno i glasno kažemo ono što zaista mislimo, ako smo bile glasne gledamo u svijet u kome smo svjesno prećutale znajući unaprijed posljedice s kojim se sada suočavamo, prateći tako onu dobro poznatu „ako ne možeš da ih pobijediš, pridruži im se’’. 

Predstava pokreće i pitanje položaja žena umjetnica/žena glumica u društvu i poslovnom miljeu, probleme zaposlenja, ponižavanje od nadređenih, nerazumijevanje i slično. 

„Pročitao sam u tvom CV-iju da si glumica... Jesi li poznata? Je l’ možeš da izvedeš nešto smiješno za nas?’’ 

Ovih par riječi savršeno sažima pogled većine ljudi na ovu, kao i sve ostale izvođačke umjetničke profesije, u ovoj zemlji. Posebno ako ste žena. 

Naposletku nije ni bitno koja je vaša profesija, jer se sve sučeljavaju sa manje-više istim problemima, kako na radnom mjestu i karijernom planu, tako i u „običnom’’ životu. I zato ono što jeste bitno je: da nismo žene koje ćute, da nismo žene koje se odriču nasledstva u korist muškog člana, da nismo žene koje klimaju glavom na tvrdnje poput „žene sad imaju i više prava od muškaraca, imaju pravo na abortus, imaju pravo na glas, šta hoće više?’’ i da jasno proklamujemo da nije dovoljno da žena ima pravo na glas kada je i dalje žena-predsednik endemska vrsta, fenomen, nešto kao vanzemaljac. 

Ovaj audio-vizuelni performans funkcioniše smjenom glume i video projekcija. Izuzetno promišljen i zanimljiv je odabir da video snimci koriste kuvanje kao metaforu za iskazivanje gorećih problema nastalih pod patrijarhalnom strukturom, jer ‘’ženi je mjesto u kuhinji’’ - baš zato se ovdje krčka/mesi/dinsta/kuva/sprema pobjeda. Završava se video radom koji prikazuje ženu koja mijesi brašno za hljeb sa svojom djecom uz dijalog: 

„Je l’ imamo još mnogo posla?’’ 

• Da, imamo još mnogo posla. 

„I šta sada radimo?’’ 

• Sada pravimo!

Zato nije sve tako sivo – ovo je poziv na glas, slobodu, akciju. Ovo je poziv da budućim naraštajima ne ostavljamo narativ da su tišina i osjećaj krivice vrline i da „tako mora’’. Ovo je podsjetnik da od nas sve kreće i da pravimo bolje društvo za sve. 

Ćutanje se nasleđuje možda i više od svega drugog. I to ne toliko ćutanje iz straha ili ćutanje iz pomirenosti sa sudbinom koliko ćutanje kao imperativ, ćutanje kao vrlina - princip „budi dobra žena, prećuti’’ , „budi dama, ćuti’’, „rasturićeš porodicu, bolje ćuti’’. I ćutanje je nasleđe. Da li se to ćutanje u grlu prenosi sa generacije na generaciju, sa koljena na koljeno, postajući sve veće i teže? Ta knedla u grlu raste i raste i naposletku metamorfira u kamen koji ćemo ili ispljunuti ili pod njegovim teretom odustati, obrušiti se na tlo i tu dole i ostati praveći se da smo tačno tu i htjele da budemo.

I šta je ono što nasleđujemo fizički? I da li uopšte nasleđujemo nešto fizički ili se odričemo toga u korist muškarca? I koja je razlika između ‘’odričem se nasledstva’’ i ‘’ne prihvatam nasledstvo’’? I da li je ona na kraju uopšte bitna iako je itekako ima? Naime, ako se odreknete nasledstva gubite prava na socijalnu pomoć zauvijek. Ako se ne odreknete nasledstva slušaćete rečenice poput „ne traži ništa, izazvaćeš svađu u porodici’’ ili ‘’je l’ te nije sramota da od brata uzimaš kuću, ti ćeš se udati i nećeš živjeti ovdje’’ ili „ako budeš tražila svoj dio računaj da si ostala bez brata i oca’’. I nije taj komad zemlje ono što je bitno. Bitno je sve ono drugo što se sa tim komadom zakopa ispod površine i raste u grudima žene sve dok ona ne eksplodira... ili se prepusti. 

Foto: Belkisa Beka Abdulović (LookerWeekly), beograd.rs