Sinoć je u 19 časova u prostorijama Doma omladine u Pančevu zvanično otvoren 51. „Ex Teatar Fest”. Publiku je na početku u ime grada Pančeva pozdravila Marija Jelić, koja je ponosno istakla da su retke manifestacije u Srbiji i regionu koje se mogu podičiti time da imaju za sobom pet decenija kontinuiranog rada, te da je „Ex teatar” poseban po tome što u Pančevo dovodi vrhunske umetnike i sjajne predstave: „Grad Pančevo je stao iza „Ex teatra” jer on neguje prave vrednosti – one vrednosti koje su zanemarene, a koje su nam i te kako potrebne.
Festival će biti održan od 8. do 11. juna, kada će biti odigrano osam predstava. Selektorka koja je zadužena za ovogodišnji festivalski repertoar, ujedno je i umetnička direktorka festivala, Sunčica Milosavljević. Ona se u svom obraćanju gledaocima osvrnula na slogan ovogodišnjeg izdanja festivala, „Ples sa vremenom”, i poručila publici da je važno da osluškujemo svet oko sebe: „Ova će godina, i festivalski program, biti prilika da promislimo kako smo došli ovde gde smo sada, i kako da pametno, savesno i odgovorno nastavimo u budućnosti”, kaže selektorka i zaključuje da u tom smislu treba shvatiti ceo program. Podsetila je i da će posle svake festivalske večeri, nakon okruglog stola koji će uslediti po igranja predstave, gledaoci imati priliku da zaplešu: „Ples je najspontaniji izraz ljudske duše koji može da se zamisli i ja Vas pozivam da na tim prilikama ostanete i da svi zajedno plešemo sa vremenom.”

Prve festivalske večeri, publika je imala priliku da pogleda predstavu „Ja sam Akiko” po istoimenom romanu Stefana Tićmija, koja je koprodukcija Kulturnog centra Pančeva i BUDI Festivala – Bijenale umetničkog dečijeg izraza, sa Festivalom ekološkog pozorišta za decu i mlade (FEP Bačka Palanka). Režiju potpisuje Milja Mazarak, a igra Sofija Mijatović. Dramaturškinja je Isidora Milosavljević.
Glumica nam predstavlja lik devojčice Akiko, koja „nema godine” zato što ne zna brojeve. Devojčica koja vidi svet potpuno drugačije od drugih. Koja gradi svoj svet na osnovu onih saznanja koja ima o stvarima i podseća sve odrasle na to kako izgleda svet kroz oči deteta. „Akiko ima pegice, voli svog oca, koža joj miriše na staru hartiju i stalno je usamljena.”
Akiko je razdragana i vesela devojčica od voska, koja život gradi na osnovu mašte, koja ne dopušta da sistem i društvo od nje naprave ukalupljeni oblik od plastelina, pa da bude „kao i sva druga deca”. Među vršnjacima se oseća neprihvaćeno, te svoj spas pronalazi u razgovoru sa Baobabom, drvetom koje je toliko staro da „nema godine”, baš kao i ona.
Akiko je devojčica koja sa sobom nosi kofere. Mnoge i teške. „Kofere sa hiljadu usta”, kako navode autori. Koferi su jedan od glavnih delova scenografije, a autori otkrivaju da su koferi pristizali sa raznih strana kao donacija predstavi. Akiko ih na sceni sve otvara i iz svakog kofera izvlači svoju priču iz detinjstva koju deli sa publikom. Na kraju predstave, Akiko ostavlja sve kofere na sceni, osim jednog. Taj mali nosi sa sobom i nastavlja dalje sa svojim „srcem na čet'ri točka”, biciklom sa korpom za kofere.

Ona upoznaje svog prijatelja Marsela, dečaka s kojim je spaja gorak ukus detinjstva koje vežu za porodičnu prazninu. Oni raspakuju zajedno svoje kofere i dele teret koji svako pojedinačno nosi sa sobom. Akiko o svojoj majci ne zna ništa. Marsel je dečak koji o svemiru ne zna mnogo, ali zna ponešto o letećim tanjirima, a čije reči se mogu interpretirati: „Tata je u kuhinji, a mama u trpezariji. Kada bi se svađali, gađali bi se tanjirima koji bi leteli kroz kuću. Ja sam stajao između dve sobe, ili osobe. Sve jedno je”. Ova predstava nas suočava sa jednim veoma važnim pitanjem koji nije u dovoljnoj meri zastupljen, kako ni u književnosti, tako ni u pozorišnom prikazu, a to je fenomen dečije usamljenosti i problem dece koja su odrastala samo sa jednim roditeljem ili u disfunkcionalnoj prodici. Razumevanje među glavnim junacima i direktno obraćanje glumice najmlađim članovima publike, probudili su brojne emocije u gledalištu – od grohota smeha do tihih suza.
„Važno je da deca ne pomisle da je sve crno ili belo”, kaže glumica, a potom dodaje: „Sjano je što je Stefan napisao i Marsela, kao njenog para, koji ima potpuno drugačiji problem – živi sa oba roditelja, ali u potpuno disfunkiconalnoj porodici. To što deca žive sa oba roditelja ne mora da nužno znači dobro“. „Lepo mi je što su se njih dvoje sastavili, međusobno se leče”, zaključila je Sofija u razgovoru koji se odvio nakon odigrane predstave koju je publika pozdravila gromoglasnim aplauzom, suzama i raznim osećanjima koja su se pomešala u prostoriji koja je izgubila barijeru između scene i gledališta.
„Stalno podsećamo da ovu predstavu treba da pogledaju roditelji sa decom”, navode za okruglim stolom autori komada, Sofija Mijatović i Stefan Tićmi, kada su obrazložili višeslojnost ove predstave. Kako glumica kaže, iz ove predstave mogu da nauče i deca i roditelji, sa kojima predstava direktno komunicira na kraju. Ono što je ostavilo posebnu draž jeste to što su u njemu učestvovali pored starijih, i najmlađi članovi publike – deca. Ovo je upravo dokaz da je Akiko svuda i da smo Akiko svi, ili, kako je na kraju zaključila publika „Akiko je nadbiće koje je sveprisutno”.
Druge večeri festivala biće izvedena predstava „Bakice” kolektiva Igralke iz Rijeke sa početkom u 19h u Domu omladine Pančevo, a potom u 21h će biti izvedena predstava 25 čaša vina DAH Teatra u izvedbi Dijane Milošević, koja je zajedno sa Ducom Knežević i autorka predstave. Od 22h biće održan razgovor sa glumcima i umetničkim timovima nakon kog će uslediti i ples uz vino.
Foto: Lidija Antonović/Asitež Festival