Maraton je gotov, ali somborske ulice i dalje cvetaju

Poslednji, ali ne i najmanje bitan, dan pozorišnog maratona okarakterisao je diverzitet programa, počev od dječije predstave u jutarnjim časovima preko dvije društveno-angažovane i poslednje u ponoć koja je publici pružila malo relaksacije i razbibrige. Pored toga, kao blagi odmor u pauzi između predstava publika je imala priliku da sluša koncert Džez dua, koji čine Marko First i Mate Matišić, njoj već poznat po svojoj drami „Ljudi od voska” postavljenoj u somborskom teatru. 

Osim predstave „Pepeljuga” pozorišta „Boško Buha„ za one najmlađe (i sve one koji se tako osjećaju) Iva Milošević režirala je i narednu „Simptomi” Ateljea 212 u kojoj pokazuje život posle bajkovitog kraja i narušava prethodno kreirane iluzije prikazujući simptom realnog života. U pitanju je dramatizacija romana Milice Snive koji se 2022. našao u užem izboru za NIN-ovu nagradu, a govori o tridesetosmogodišnjoj Sanji koja upada u identitetsku i egzistencijalnu krizu smatrajući da ništa nije postigla u životu i plašeći se usamljenosti, starosti, smrti... a ponajviše života i življenja. Kako sama kaže „Plašim se da će mi jednog dana nepoznati ljudi upasti u stan i odvući me u sanatorijum gdje će mi gradske drolje nezainteresovane mijenjati pelene i podsmijevati se nesređenosti mojih misli.” Na jedan osoben način pred nama se javlja retrospektiva njenog života koji se čini kao potpuni promašaj ispunjen patnjom i neshvaćenošću. Neki od problema koji su uticali na momenat kojim počinje predstava, njen pokušaj samoubistva, jesu nedovoljna roditeljska ljubav, siromaštvo, smrt onih najbližih, nemogućnost trajanja bezuslovne ljubavi, neiskreni odnosi i čovjekova potreba za destrukcijom i više od svega autodestrukcijom. Pak, ono što ovaj komad pokušava da postigne i da nas nauči jeste da sam život ne zavisi toliko od neprilika i nesreća koje nam se dogode, nego od našeg načina gledanja na njih, od toga kako ćemo s njima da se suočimo. Taj moto se obelodanjuje u Sanjinom razgovoru sa svojom dementnom tetkom koju je zadesilo pregršt loših stvari o kojima ne priča, nego nastavlja da živi s mišlju da je život uprkos svemu dragocjen sam po sebi, takav kakav je, i da je moguće pronaći zadovoljstvo u malim stvarima. Uči nas da je vrijedno ustati iz postelje zarad sitnica: da bi se zalile biljke, otišlo na pijacu, popila kafa s komšinicom, odgledala epizoda omiljene serije i pojelo omiljeno voće. Nije potrebno postići neki uspijeh, koji je svakako relativna stvar, nego biti prisutan u svom životu i naći ljepotu u njegovim pojedinačnim trenucima. 

Sledeća na redu je predstava „Leptir” u gotovo uvijek avangardnoj režiji Andraša Urbana po drami Aleksandra Radunovića. Kao i velika i mala scena je bila krcata i tragalo se za stolicom viška. Urban ovdje ponovo sa minimum sredstava i scenografske estetizacije uspijeva da proizvode maksimum efekta. Čitava postavka svedena je na svega tri stolice i tri mikrofona i priča se gradi zvučnim efektima, gestikulacijom, tjelesnim i facijalnim ekspresijama protagonista. Jedini ostali rekviziti koji se pojavljuju su torta, rakija i pištolj. Ipak, taj manjak scenskih predmeta ni u jednom momentu ne umanjuje njen značaj i intenzitet, čak tome i doprinosi. U srži je ljudsko licemjerstvo, dekonstrukcija pojma porodice, žudnja za moći i novcem i potreba da se to postavi kao prioritet pred drugima iznad svega. To je jedno ogledalo društva u kome srastamo, te su i same reakcije publike podijeljene, jer dok će neki biti kivni što u tom ogledalu vide svoj odraz neki će prepoznati druge koji se i kritikuju. Premda se na momente može učiniti isuviše degutantna, čak prostačka i morbidna, to je ipak slika tradicije koja nam je svima dobro poznata, ali se takođe mnogi plaše da je priznaju i suoče se s njom. To je portret društva i države u kojoj je posle sinovljeve smrti bitnije kako će mu izgledati nadgrobna ploča, nego ući u koštac sa sopstvenim tjeskobama i sukobiti se sa svojom savješću, osvjestiti svoje greške i pokušati naučiti na njima kako se takvo što ne bi ponovilo. Likovi ove drame umjesto da teže ka tome da postanu bolji, odlaze u potpunu dekonstrukciju čineći zlo i nad drugima i nad sobom, prihvatajući svoj „mentalitet” i svoju sudbu kao nepromjenljivu konstantu.

Nakon uživanja u džez tonovima, na red je došla i finalna predstava ove večeri, kojom će se festival i svečano zatvoriti. Za kraj odabran je komad „Radovan Treći" Narodnog pozorišta u Somboru u režiji Vita Taufera. Iako je trajala do dva sata posle ponoći, somborske publike na Velikoj sceni nije manjkalo, u cilju da podrži svoje sugrađane i svoje pozorje, vjerovatno gledajući ovu predstavu i po drugi put i uživajući u komičnom izrazu tipičnom za djela Dušana Kovačevića. Taufer je odlučio da ovom tekstu da novi šmek i prikaže jednu porodicu iz ugla sadašnjice. I ovdje, kao i u prošloj predstavi, dobijamo uvid u dekonstrukciju jedne porodice, ali koristeći se jednim sasvim drugačijim pristupom, dijametralno suprotnim od Urbanovog. Kroz niz scena prožetih galamom i akcijom prikazuju se nervna rastrojstva likova i obrađuje se do čega nas prenaglašene emocije bijesa i idolopoklonstva, kao i pogrešnog načina iskazivanja ljubavi prema svom zavičaju mogu dovesti. I na kraju, neizostavan Kovačevićev momenat: prikaz likova koji traže eskapizam u tuđim fiktivnim životima, najčešće u vidu televizijske serije, kako bi izbjegli da se bave sopstvenim. Čitav narativ često će presjecati i muzičke numere, kao i „recitovanje” rep pjesama, u kojima je somborska publika nesumnjivo najviše uživala, isprativši ih sveprisutnim smijehom, a nerijetko i aplauzom. 

Posle odigrane predstave uslijedila je dodjela nagrada gdje su se kao glumica i glumac sezone istakli sjajni Biljana Keskenović i Nemanja Bakić, dok je nagrada Iza kulisa pripala Dejanu Pletikosiću. Nakon toga otpočelo je sada već kultno i neizostavno bacanje cvijeća sa balkona na pozornicu čineći od sale Semiramidine vrtove i stvorivši opštu atmosferu topline i zajedništva. Time je zvanično označen kraj ovogodišnjeg Pozorišnog maratona u Somboru. Sve što je lijepo kratko traje, ali svaki kraj je novi početak i željno iščekujemo naredni.