Drugo veče 32. izdanja Pozorišnog maratona u Somboru nastavilo se istim uzbudljivim tempom u atmosferi gradske vreve. Na repertoaru su se našle čak tri predstave, a Somborci su se već oko 6 u nestrpljivom iščekivanju okupili na platou ispred svog voljenog pozorišta. Iako predstave počinju neposredno jedna posle druge, odmah posle ‘’pauze za cigaru’’ to publiku nije spriječilo da napuni pune sale bez ijednog slobodnog sjedišta, kako na Maloj, tako i na Velikoj sceni, a bilo je i dosta onih koji su u kontinuitetu predano i bez umora odgledali sve tri.
Direkt iz Zagreba na veliku scenu pozorišta stiže prva predstava ove večeri „Bijeležnica Robija K” u režiji Marine Pejnović. Nastala kao adaptacija dela Viktora Ivančića, predstava nudi gledaocima nezaboravno iskustvo kroz seriju satiričnih prizora i dirljivih trenutaka. Radnja prati devetogodišnjeg Robija K., čiji dnevnik otkriva njegov pogled na svet, porodicu i društvene promene koje se dešavaju oko njega. Kroz naivne i duhovite opaske, Robi nas vodi kroz svakodnevne dogodovštine prožete složenim političkim i društvenim kontekstom. Njegovi razgovori s roditeljima, prijateljima i učiteljicom često iznose na površinu kontradikcije i apsurde društvene stvarnosti. Upravo kroz Robijeve nevine oči, publika svedoči o stvarnim problemima s kojima se suočavaju obični ljudi u postratnoj Hrvatskoj. Robijevi komentari na nacionalizam, korupciju i društvenu nepravdu su neverovatno pronicljivi. Iako Robi govori iz dečije perspektive, njegove opaske pogađaju suštinu problema. Dečija nevinost i iskrenost razotkrivaju apsurde na način koji odrasli često previđaju, te kroz nju kompleksni događaji i procesi postaju jasniji i ujedno bolniji u svojoj jednostavnosti. Tu nevinost i znatiželju perfektno nam prenosi glumac Josip Brakus koji sa sobom vodi armiju dobro podmazanih i uigranih kolega. Nakon završetka predstave imam snažan utisak da je ovo sjajan način da se napravi most između prošlosti i sadašnjosti, između generacija koje su proživele raspad Jugoslavije i onih koje o tome tek uče, sudeći po aplauzu, verujem da bi se publika složila sa mnom.
Druga predstava koja se našla na repertoaru jeste predstava interesantnog i simboličkog naziva „Ne mo’š pobjeći od nedelje’’ u režiji Tamare Kostrešević, koja publici dozvoljava predah od političke tematike, na koju će se narednim komadom ponovo vratiti. U pitanju je duodrama o odnosima između partnera, koja posmatračima služi kao svojevrsno ogledalo, što su komentari publike, a posebno parova koji su se međusobno zadirkivali prepoznajući ono drugo u likovima, i potvrdili. Navesti publiku na poistovjećivanje, a samim tim i saosjećanje sa ovim parom, i nije bio tako izazovan posao s obzirom da je predstavljen jedan arhetip monogamnog odnosa sa naših prostora prepun stereotipa ‘’muških’’ i ‘’ženskih’’ načina gledanja na stvari, ljubav, emocije i nošenje sa problemima. Predstavljena je istorija zajedničkog života dvoje mladih ljudi od njihovog upoznavanja i rađanja ljubavi kada je sve savršeno i čini se da će uvijek tako i ostati, do postepene dekadencije oličene u svađama i nerazumijevanju koja kulminira raskidom, pa ponovnim sastankom. Ovaj komad postavlja pitanja o uvijek prisutnom strahu od upadanja u kolotečinu i kako se sa tim izboriti. Kako priznati sebi da nije sve savršeno i kako to riješavati kada se osvjesti? Da li je uopšte moguće to riješiti ili pak svaki odnos na kraju biva osuđen na rutinu i međusobno podnošenje? Kako održati isti žar sa početka i kako se spojiti sa nekim, a pritom ne izgubiti vremenom sebe u toj koheziji? Imamo dvoje ljudi koji sopstveno nezadovoljstva projektuju jedno na drugo međusobno se uništavajući u tom procesu. Iako su stvari u tom odnosu nesavladivo loše, oni kao da odbijaju to da priznaju sebi, vjerovatno sviknuti na to da biti odvojeno nije mnogo lakše nego biti zajedno, te ostaju u odnosu punom netrpeljivosti i ravnodušnosti. Likovi, u čijim su ulogama sjajni Anđela Pećinar i Aljoša Đidić, otkrivaju nam svoje unutrašnje monologe i misli, na taj način nas postavljajući u figuru psihologa koji sve to posmatra. Samim tim cilj predstave upravo i jeste da pruži gledaocu priliku da se prepozna, da uoči ponašanja i obrasce slične sopstvenima, i da pomoću toga to kod sebe prepozna i promijeni na bolje. Stoga, ova nenametljiva komedija i jeste svjesno sazidana na stereotipima i počiva na gotovo univerzalnom iskustvu o problemima koji u datom momentu iskrsnu u zajedničkom životu u većini veza i brakova. To je rekapitulacija odnosa od njegovih početaka i ‘’medenog mjeseca’’ kada je sve bajno i lako, do postepenog propadanja i finalnog survavanja u monoton, suvoparan, jednoličan život. Šta raditi kada te ružičaste naočare spadnu i dođe sivilo? Kako se izboriti sa odlaskom u potpunu indiferenciju i učmalost? Šta raditi da do toga ne dođe i da li je to uopšte ostvarivo? Ova drama postavlja pitanja, ali ne daje odgovore, nego samo nudi sopstveni odraz.
Ponovnim trkom iz unutrašnjeg i ličnog stropoštavamo se u političko-društveno i vrlo kolektivno predstavom „Ko igra Sonju Savić’’ u režiji Andraša Urbana. Vjerovatno se pitate kako jedna biografija može toliko da se tiče onog kolektivnog, ali predstava će to itekako potvrditi, istaći i podcrtati. Ostvarena na neklasičan način, ona prikazuje jednu haotičnu fuziju, kakav je i bio sam život glumice, asimilirajući dokumentarističke intervjue, pank-rok koncerte, performanse, satirične monologe i stend-ap nastupe u jedinstvenu cjelinu koja pripovjeda o duhu i životu Sonje Savić, ali i svih drugih ljudi koji su stvarali u ovakvim uslovima, okolnostima i prostorima i bili uništeni od strane istih. Scenografski, predstava je lišena skoro svake estetizacije, koja ni u jednom momentu ne fali nadopunjena urlicima istine i snažnim muzičkim sekvencama. Shodno tome, biografija Sonje Savić preinačiće se u biografiju svih nas, u biografiju vremena koje je uništilo opominjući da je to vrijeme koje i dalje traje i da se devedesete nikada nisu zapravo završile. Jednoglasnom bukom odbrojava se do sadašnjeg trenutka: devedeset dvadeset treća. Skreće se pažnja na ljudsku brutalnost, iznad svega na ljudsko licemjerstvo oličeno u šaradi ‘’o pokojniku sve najbolje’’. Takođe, dok za neke Sonjine izjave i nedaće prvi put čujemo, jer ko još gleda arhivske snimke intervjua, neki su nam dobro poznati iz tabloidnih naslova koje je nemoguće izbjeći, te ovo djelo postoji i zbog toga da Sonja ne bi ostala zapamćena samo kao neko ko se „predozirao u stanu bez namještaja na dušeku punom špriceva (FOTO)(VIDEO)’’. Ispod maske prikrivene brige, kako to obično biva, nalazi se najveća okrutnost i bezobzirnost, nedostatak krucijalne empatije i novinarske, ali povrh svega i ljudske, etike. Sažimajući Sonjin život i prikazujući neočovječno ophođenje prema njoj stavlja se akcenat na položaj glumca u društvu i njihov nehuman tretman, te zbog toga svi oni igraju Sonju Savić, tako istovremeno igrajući sebe. Upravo zbog toga se glumci skidaju, fizički iscrpljuju i bivaju marionete kolektivne zabave.
Iako bez ekstravagantne scenske postavke, ovaj komad uspijeva da intrigira do te mjere da bi ga neki nazvali i neumjesnim, ali kako se i u samoj predstavi naglašava ‘’krva na ulici nam je u redu, ali na pozornici je degutantna’’. Očekujte urlike, vrištanje, lupanje, smrt, mrak, golotinju, ali ponajviše od svega očekujte ogoljevanje: ogoljevanje istine, ali “Potrošiš ceo svoj život da govoriš istinu. A koga zanima istina?”
Večeras nas čeka nešto bogatiji repertoar sa čak četiri predstave. Prva na redu je Akademija umetnosti iz Banja Luke sa predstavom „Hekaba”, zatim sledi „Sportsko srce” Zvezdara teatra iz Beograda, na maloj sceni nas dočekuje Teatar Rugantino iz Zagreba sa predstavom „Slučajni susret u sex-šopu” i kao šlag na tortu dolazi „ Ljubinko i Desanka” Narodnog pozorišta iz Zrenjanina.
