Sinoć je u Narodnom pozorištu u Beogradu u okviru revije „Igorovih dana”,  izveden Molijerov „Don Žuan” predstava lgora Vuka Torbice. U njoj se govori o legendarnom literarnom zavodniku, Don Žuanu, i njegovim avanturama sa svojim saputnicima.

Torbica svog Don Žuana zamišlja kao savremenog lika kako ga i postavlja na scenu. Svi likovi komuniciraju sa publikom od početka do kraja, što čini ovu predstavu interaktivnom tragi-komedijom. Kroz komične momente koje nam glavni junak, njegov najbolji prijatelj Zganarel i svi ostali likovi donose, iza svakog od njih kriju se finese neke dublje i tragičnije metafore, koje gledaoci, ukoliko ne prate izvođenje dovoljno pažljivo, neće primetiti.

Šta je to što čini Don Žuana okrutnim manipulatorom, zavodnikom i bezosećajnim bićem? Da li je to prošlost koju skriva, neki trenutak koji ga je slomio ili neka neuzvraćena ljubav? Od početka do kraja predstave očekujemo čas kada će se naš glavni junak slomiti i prepustiti emocijama koje krije ili makar tako mislimo. Međutim ne dešava se ništa. Zbog čega? Šta može navesti jedno biće da nema empatije prema nikome i ničemu, čak ni sopstvenom ocu? Ni to ne saznajemo konkretnim činom na kraju, jer odgovore dobijamo gledajući delo iz najsitnijih detalja i osvrtanja na sopstveni život i vreme užasa u kome živimo, gde je jedna individua izgubljena i ostavljena sama na cedilu u vremenu nemira i svakojakih kriza.

Putovanje na koje Don Žuan kreće kako bi, pronašao novu ljubav i zabavljao se, traje. On putuje kroz šume i sela, nalazeći nove ljubavnice, ali njih zavedene i njihove muževe/vrenike/obećane izmanipuliše rečima tako da svi zaborave na prevare i vrate se svojim prethodnim putevima. Kako god da nastavi putovanje on se vrti u krug. Vrti se u krug tražeći nove žene i avanture? Ne. Vrti se u krug iznova tražeći sebe, ali tome nikada kraja, jer sebe je odavno izgubio.

Zaganarel, Don Žuanov prijatelj, u Molijerovom delu jeste sluga glavnog junaka i njegov najveći kritičar, međutim u ovoj adaptaciji Igor Vuk Torbica, od Don Žuana i Zaganarela napravio je komični duo, koji je izolovan od sveta i čeka „nešto” čega nema. On je od kritičara napravio najboljeg prijatelja. Taj dvojac portretišu Ivan Đorđević i Dejan Dedić, koji na sceni oslikavaju odnos dva prava prijatelja i stvaraju idealnu atmosferu u određenom trenutku na sceni. Kritičara u Zaganarelu reditelj je prebacio u potpuno novog lika, Gizmana, koji dvojicu protagonista prati sve vreme i uz njih stoji kao oblačić koji uvek vidi mračnu stranu, pogrešne postupke i večito je u pravu.

Scenografska rešenja i dosetke su veoma praktične, jer u ovom delu adaptiranom u moderni teatar, svaka rekvizita i deo scenografije imaju više značenja i koriste se na različite načine. Tu su kulise koje prave prolaz kojim likovi prolaze kako bi se uvek vratili na isto mesto, ali i korišćenje rasvete kako bi se ukazalo na vremenske promene. Mizanscen je neverovatno zanimljiv jer se junaci pojavljuju i u publici, ali takođe nestaju sa velike scene i prolaze kroz „tajne” prolaze ispod podijuma (scene) i pojavljuju se ponovo ispred publike!

Najveće iznenađenje i najspektakularniji deo predstave jeste muzika koja se izvodi uživo na klaviru, koji se polovično vidi na sceni. Melodija na klaviru prati predstavu i menja se u najrazličitijim momentima. Neverovatno stvara tenziju, ali i melanholiju u sali, čak uz dijalog likova i možda nešto sto ne bi trebalo biti smešno, uz tonove na instrumentu postaje nešto najkomičnije. Momenat sa uživo muzikom i pratnjom predstave vraća nas u vreme kada se to dešavalo u teatrima, ali i kada je muzika pratila nemi film u bioskopima. Svakako je ovo najupečatljiviji deo predstave.

Čovek koji izgubi sebe, gubi i sve ostalo u životu, čovek bez empatije nije čovek. Kroz ovu predstavu pokušavamo da otkrijemo ko je Don Žuan i šta je njegov cilj, ali i zbog čega je ova predstava aktuelnija sada nego ikada i zašto ona u stvari ukazuje kako naš život izgleda tenutno ili će izgledati ukoliko se nešto ne promeni.

Podeli: