Zaljubljene noći su drugačije od ostalih, običnih. Drugačije su boje, mirišu ljepše i ne želiš da se završe. Te noći su onakve kakve samo mogu biti kada smo mladi. Te noći su žute, zbog svjetlosti uličnih svjetiljki, mirišu na svježe pokošenu travu ili parfem koji se miješa sa mirisom cigarete. Tada je nebo puno zvijezda i kada nije vedro, vazduh je topliji i svijet ti djeluje mali. Premali za sve srećne trenutke, ili one kojima se ne nadamo.
Predstava „Bele noći“ rediteljke i dramaturškinje Ane Đorđević nedavno je izvedena na sceni Nikšićkog pozorišta. Inspirisana je istoimenom pričom poznatog svjetkog klasika Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. U vremenu nepoštovanja, nekulture i momenata gdje ne osjećamo ljudsku dobrotu ovaj poznati klasik nas podsjeća da je empatija među ljudima stvarna, kao i da se u današnjem vremenu na drugačiji način ali možemo poistovijetiti sa likovima.
Predstava nam tako dočarava, četiri bijele Petrogradske noći, prepune čiste sreće, iskrenosti, ljubavi ali i usamljenosti i zanosa. Radnju prati poznanstvo jednog usamljenog čovjeka, zanesenjaka i sanjara (Stevan Vuković) koji zahvaljujući nježnom i nenadanom susretu sa djevojkom Nastjenjkom (Marta Šćekić) shvata da sav taj zanos i dobrotu koju ima u sebi može vrlo lako pretočiti u ljubav. Ova dva lika iako na prvi pogled različita u sebi kriju neku djetinju ljepotu, iskrenost i nenametljivost sopstvenih osjećanja, onom drugom. Zanesenjak Stevana Vukovića je emotivan empatičan čovjek, čija je dobrota toliko velika da ćemo takvog čovjeka rijetko sresti u ovom vijeku. On je očaran, opijen zanešenjačkom ljubavlju prema Nastjenki toliko da na kraju tog „čitavog minuta blaženstva” on je zahvalan na njenoj sreći koja mu je važnija i od njega samog. Sa druge strane glumica svoju Nastjenjku donosi, sa puno mladalačke energije, hrabrosti, čistote i one dječje iskrenosti i vjere u život. Nastjenjka nam tako već na početku predstave objašnjava da ona živi sa svojom bakom, koju mnogo voli ali je jednom napravila nestašluk pa je čiodom prikačena za bakinu haljinu, kako ne bi mogla da je napusti. Tako ova mlada djevojka svoj jedini spas vidi u udaji za nekog mladića.
Uz pažljivo dramaturški uspostavljeno retrospektivno pripovijedanje, publika se ne oslanja samo na trenutnu priču između susreta Zanesenjaka i Nastjenjke, već možemo vidjeti i pozadinu svakog njihovog razgovora, događaja i zapleta. Tako rediteljka na jedinstven način ovu priču raščlanjuje i produbljuje, ne stvarajući očekivanu duodramu, već kroji nove likove, dok ostale dodatno razrađuje.
Fjokla (Mina Mićović) je sluškinja u Nastjenkinoj kući, vrlo otvorena i živahna žena koja sanjarki Nastjenjki pokušava da objasni kako ljubav i život funkcionišu, iz ličnog iskustva i na njen način, bez zaljubljenih očiju. Iako će Nastjenjka uvijek sve uraditi po svome, ona u dubini svoje duše pokušava da je sačuva od loših i ishitrenih odluka. Stanar (Vuk Vučinić) koji je smješten u Nastjenkinoj kući, vrlo uzdržano, ali sa onim osvajačkim pjesničkim stavom uz pitanje „Da li želiš da pročitaš ovu knjigu?”, pokušava da pridobije Nastjenkino srce. On obećava, a ona čeka i nada se. U sjenci fenjera, u kući gdje stanuje Zanesenjak još jedna žena stanodavka Motja (Milica Kekić) čeka i brine do kasno u noć. Zanesenjak dolazi kući kao veliki oblak u kojoj ga čeka Motja koju možemo i okaraklterisati kao svjetlost, zbog količine sreće na njenom rumenom licu kada ugleda Zanesenjaka. Glumica nam više govori svojim facijalnim ekspresijama, stavom, uzdržavajući se od otkrivanja svojih pravih emocija. Ona svake večeri Zanesenjaka pažljivo sluša, iako je u njenoj srži najviše zaboljela rečenica „upoznao sam nekog”. Tako saznajemo za njegove iskrene namjere, prema Nastjenki.
Mlada Nastjenjka se tako pretvara u ženu koja čeka povratak ljubavi koju joj je stanar obećao. Pa iako nam na trenutak djeluje kao da tog susreta neće biti, pa će Nastjenjka u ovom djelu biti oblak u pantalonama, to se ipak ne dešava. Nada je i dalje prva i poslednja stvar kojoj se pribjegava kada postane neizvjesno i teško, kako u Nastjenkinom srcu, tako i u srcu Zanesenjaka, sve do poslednjeg trenutka. Zanimljivo je scenografsko rješenje (Vesna Sušić) u vidu spiralnih drvenih stepenica koje kao da prate emocije glavnih junaka, od vrha prema dnu. Kostimi (Jelena Stokuća) su jednostavno i tačno riješeni, pa tako upotpunjavaju vizuelni efekat predstave.
„Ne može se više vratiti tren sjaja u travi, i zato ne treba žaliti za raskoši jednog cveta koji nestaje, već treba naći snage u onome što nam je ostalo i živeti s tim”. Biti dobar i nježan prema svom biću danas znači, naučiti kako živjeti bez mržnje prema onom drugom. Učiš, kako da pronađeš snagu da zadržiš sve one lijepe trenutke ljubavi i blaženstva koji te tjeraju da letiš. Pod velom sebičluka i narcisoidnosti, zaboravili smo da se radujemo drugim ljudima, njihovim pobjedama, uspjesima i prilikama, pa i onda kada sreća nije na našoj strani. Trenuci sreće su kratkog daha na šta nas ova predstava i podsjeća, ali i da je jako malo dobrote i nježnosti među nama. Jedan odlazak u pozorište, i gledanje ove predstave će zasigurno to promijeniti i u vama probuditi neka stara usnula ili izazvati neka nova i neočekivano lijepa osjećanja.
Foto: Duško Miljanić
