Neko je jednom rekao da se sve tajne svijeta kriju u očima koje govore i na usnama koje ćute, ali nismo sasvim sigurni, da li se tu računa ono ćutanje koje se poštuje samo da bi imitiralo sopstvenu sreću. Ovo je priča koja nosi naziv „Krotka“, što bi u prevodu značilo nježna, povučena, krhka. Priča govori o djevojci koja je svoj spas 
pronašla u Bogu i grešnom načinu spasenja sebe od imitiranja i lažiranja sopstvene sreće. Baš ova priča koja je rađena po istoimenoj noveli Fjodora Mihajloviča Dostojevskog privukla je glumicu Saru Simović, koja nam pod mentorstvom Borisa Liješevića i u saradnji sa dramaturškinjom Minom Petrić, na scenu pozorišta Promena, kao svoju master predstavu, donosi vrlo specifičnu monodramu dočaravajući lik jedne mlade djevojke koja je prerano morala da odraste i stupi u svijet odraslih žrtvujući pritom sve što ima i materijalno i duhovno.
Već na samom početku predstave, upoznajemo djevojku koja stoji na prozoru, koji je najvažniji dio scenografije, sa ikonom u ruci i priča nam svoju priču. Rekla nam je da je izgubivši svoje roditelje ona ostala kod svojih tetaka, koje nisu marile za nju, njeno postojanje, njen život i sreću već su na sve načine željele da je se oslobode i da iscrpe što više energije iz nje, kao i da su čak u jednom trenutku htjele i da je udaju za njihovog komšiju, debelog bakalina koji nikako nije predstavljao sigurnost. Te tako odlučuje da se izbavi sama i svoju sreću pronađe kod nekog drugog, i tada je založila neke svoje dragocjenosti. Na veoma tužan način nas obavještava šta je sve ostavila u zalagaonici, šta su joj ti predmeti predstavljali, takođe nam govori, kako je iz njenog ugla tada zalagaoničar izgledao, kakve su bile njegove reakcije na njene posjete. Najznačajnija scena iz zalagaonice bila je donošenje poslednje dragocjenosti koja joj je ostala od roditelja, a to je bila ikona Bogorodice, i čvrsto obećanje da će se vratiti po nju. Govori nam i o tome, kakve je oglase za posao sve objavljivala u novinama. Oglasi su kako kaže, na početku bili puni entuzijazma, što joj je ulivalo neobičnu dozu sreće, ali kako se kasnije niko nije javljao, oglas se sveo na „radiću samo za hranu“. Na poslednji oglas javio se vlasnik zalagaonice, ćutljiv i ozbiljan čovjek sa ozbiljnim namjerama. Glumica nam u trenutku njegove posjete njoj, na veoma komičan način, objašnjava kako je on izgledao, imitirajući njegov glas, šta joj je rekao kao i koliko je ona dugo razmišljala šta će mu odgovoriti, naposljetku rekla je „da“. Tako se ovoj djevojci barem na trenutak sreća osmijehnula, ali samo na trenutak ili možda malo više od toga. Bila je srećna i željela je da podijeli svoju sreću i ljubav sa njim jer je konačno dobila priliku za to. Zalagaoničar je međutim odbijao svojim ćutanjem i na svaku njenu zamisao, riječ, na svaki njen pokret on je samo ćutao.
Koliko god da nam se činilo da je ova djevojka samo krhka i slaba, nju je život naučio da mora da bude drugačija. Iz scene gdje se ona suprotstavlja svom mužu, koji uspostavlja određena pravila koja su se morala poštovati, shvatamo da je glumica svom liku dala dvije važne osobine a to su hrabrost i snalažljivost, kojima su se vrlo rijetko mogle opisati žene nekada, jer vrlo često nisu smjele da budu takve. Snalažljivost je primijenila da ga zainteresuje i privuče, na pomalo djetinjast način, a hrabrost da mu kontrira. Kako se ćutanje može protumačiti na hiljadu načina, može biti odobravanje ili prikrivanje neke patnje, kao i nešto sasvim treće, ona je kroz svoje postupke željela da otkrije koji je uzrok ćutanja njenog muža. Bijes svog lika zbog muževljevog ćutanja prikazuje nam kroz vrlo energičan scenski pokret, koji je između ostalog podrazumijevao trčanje po pozornici, gdje sav taj bijes možemo protumačiti kao veliku tugu i osjećaj nerazumijevanja koji je ona dugo čuvala u sebi, a eskaliralo je na takav način. Osim mnogih emocija, dočarava i njenu gordost kao vrlo značajnu osobinu tokom cijele 
predstave. Kroz cijelo izvođenje glumica zapravo pokazuje i sa kojim mislima se bori njen lik, ali i ističe njenu smjelost, u sceni gdje pravi revolver od papira, što predstavlja jedinsteno rediteljsko rješenje. Uperivši revolver u publiku, govori nam svoja osjećanja, kao i kako izgleda sama situacija gdje ona drži revolver na sljepočnici svog muža, dok on kako naglašava spava, ili se pravi da spava. Zbog svih njenih po njemu nepromišljenih postupaka, on je u sebi pronašao sindrom boga koji će nju da kazni. Uz pomoć čaršava koji razvlači preko sebe, ponovo nam pokazuje kako se tada osjećala i koliko je njen lik tada patio. On nije shvatao da ona samo traži ljubav i pažnju koju nikada nije imala, a koja joj je potrebna više od svega. Pjesma koju nam u više navrata izvodi svojim raskošnim glasom, a koja joj je ostala jedina prava dragocjenost od majke, kao i ikona Bogorodice ostale su joj jedini izvori svjetlosti i jedini način spasenja. Ta ikona je na početku odvela do zalagaoničara i do spasa, a odvešće je i na neko možda malo ljepše i svakako sigurnije mjesto. Njen spasilac iz zalagaonice, na kraju shvata da je samo ljubav bila potrebna ovom biću, samo njegova ljubav i ništa više, ali to shvata relativno kasno: „U Bulonj, tamo je naše novo sunce“.
Ovo nije samo priča o tome kako oni krotki odlaze, ili žive, već je priča o čežnji za ljubavlju i srećom, koju niko nije prepoznao u pogledu, a ni u ćutanju oba ova lika. Ako želite da saznate gdje je sunce počelo da sija, a gdje je u međuvremenu nestalo, kao i da li su usne koje ćute zaista neko otkrovenje i poruka, preporučujemo da pratite repertoar pozorišta Promena i ispratite sledeće izvođenje predstave „Krotka“.
Foto: Marko Gigić
