Prošlo je već neko vreme od jubilarnog, 70. Sterijinog pozorja, jednog od najznačajnijih, ako ne i najznačajnijeg, pozorišnog festivala u regionu. Vreme je da izdvojimo predstave koje su na nas ostavile najjači utisak. Pogledali smo ukupno 13 predstava – 9 u takmičarskoj, 3 u međunarodnoj selekciji „Krugovi” i jednu predstavu van konkurencije. U ovom tekstu izdvajamo tri predstave kojih ćemo se rado sećati – i nakon nekog vremena, i nakon sledećih izdanja festivala.
Fudbaleri iliti potrošna roba
Ako bi nekog pitali da opiše nekog fudbalera, odgovor bi vjerovatno bio – ima slike, ali nema tona; ili bi se opis zaustavio na slavi, moći, novcu, postignutim sportskim i životnim rezultatima; uglavnom možemo reći ono što vidimo. Za fudbalere vezujemo mnoge predrasude, ali nikada nismo pokušali da se zapitamo šta se nalazi iza sve te slave i kako izgleda kada prodaš svoju mladost za igru.
Foto: Jelena Janković
Predstava ,,Jezik kopačke” u režiji Boruta Šeparovića, a po tekstu Filipa Grujića i bivšeg fudbalera Ivana Ergića, razbivši nam predrasude, donose nam drugačiji, emotivniji i iskreniji pogled na ovaj sport. Radnja predstave prati priču fudbalera Davida Polovine (Bernard Tomić), koji sa svojih devetnaest godina dobija priliku da okuša sreću u novom timu, u Njemačkoj. Kroz cijelu predstavu sa Davidom razgovara psihijatrica (Hrvojka Begović) jer pokušava da prikaže njegovu ranjivost, da je i on prije svega čovjek i muškarac koji može da podijeli svoja osjećanja, i pomaže mu da svoja osjećanja razumije i artikuliše. Već na početku predstave pažnju privlače zadivljujuća scenografija koja od svlačionice postaje teren za igru, a zatim i noćni klub, kao i kostimi koji se mijenjaju od dresova do markiranih odjevnih predmeta. Glumci su nam zahvaljući scenskom pokretu dočarali kako izgleda biti ujednačen i tačan u svakom koraku, dok rade trening ili plešu u noćnom klubu. Takođe, izbor muzike adekvatno opisuje svijet fudbalera u kom su prisutni seks, alkohol, prevara i momenat gdje ne smiješ odbiti ništa od toga samo da ne ispadneš kukavica, već moraš biti muškarac. Veliki utisak ostavili su otac Davida Polovine (Rakan Rushaidat), koji kao svaki roditelj želi najbolje za svog sina. Ali njegov pristup se može okarakterisati kao muški, ne kao roditeljski – više se osjeća interes, a ne briga. Jednako ubjedljiva bila je i Anđela Ramljak, koja iz fudbalske uniforme vješto prelazi u elegantnu haljinu i nepogrješivo preskače iz uloge u ulogu.
Predstava nam govori da je u fudbalu svako zamjenljiv, da se uvijek može naći neko bolji. To najviše shvatamo kada David doživljava tešku povredu, ali fudbal je biznis koji ne može da čeka oporavak i mašina je koja te guta. Takođe, predstava nam nudi i poređenje glume i sporta gdje shvatamo da glumci jednako mnogo rade kao i sportisti, ali ne dobijaju ni trećinu novca koji fudbaleri zarađuju, a jednako se trude i jednako moraju biti u formi. Nakon ove predstave fudbal dobija neku drugačiju stvarnu dimenziju.
Istina nije glavno mjerilo zakona
Kažu da prošlost treba zaboraviti ili je ostaviti negdje daleko iza sebe. Međutim, neka prošla dešavanja su i dio nečije sadašnjosti: da li zbog toga što nikada nisu zaboravljena i neizmjerno bolna, ili, ipak, zato što postoje vapaji za odgovorima i istinom, ili je riječ o traženju kolektivne istine. Predstava ,,Izuzeti” Narodnog pozorišta Sombor, u režiji Mie Knežević i rađena po tekstu Đorđa Petrovića, daje želju za borbom, ali nas i na manje emotivan, a više hladan i opominjući način vraća u ne tako daleku prošlost, koja može postati naša sadašnjost, a možda i već jeste. Radnja predstave prati priču o krađi iz bolnice i prodaji više tek rođenih beba, dok je njihovim roditeljima tada saopšteno da su bebe umrle bez ikakvog objašnjena i dokaza. Već godinama, pa sve do danas roditelji se bore za istinu, pravdu i saznanje.
Foto: Milan Đurđević
Već na početku pažnju publike privukla je scenografija, koja je predstavljena kao bolnica. Ona odaje utisak samoće, sterilnosti, iščekivanja i nadanja, dok postoji i jedna prostorija koja je prljava i ukaljana ilegalnim postupcima, koja narušava sterilnost kojom odišu bolničke prostorije. Predstava se izvodi kamerno pa imamo osjećaj kao da smo na bolničkim hodnicima, uz smjenjivanje sablasnog bolničkog svjetla i mraka, što doprinosi atmosferi. Radnja predstave se odvija kao na filmu, sa retrospektivnim prelazima iz prošlosti u sadašnjost i prisjećanjima na prošla dešavanja. U fokusu radnje jesu dvije žene, Nevena (Ana Rudakijević) i Danka (Ivana V. Jovanović), koje svojim pričama postaju povezane. Nevena Danku upoznaje u bolničkom hodniku jer obje čekaju sudbinu svojih sinova, dakle obje su majke. Ovdje se provlači i tema presađivanja i doniranja koštane srži kao najvećeg dometa savremene medicine. Takođe, ova predstava nam daje do znanja da i najhumaniji poziv doktora je korumpiran i zakržljao, da je cio zdravstveni sistem zaštićen od strane države, i da se vrlo teško dolazi do dokaza i odgovora. Samo jednom mladom doktoru (Nemanja Bakić) radi savjest. Iako u početku čvrsto vjeruje da njegovo zanimanje treba da služi ljudima, i ne razumije težinu onoga u šta se upleo, on pokušava da se izbori i stane na put prodaji beba, ali tada ne shvata da je to cio sistem povezanih ljudi koji djeluju samo u svoju korist, a na štetu drugih. Kao što i doktori treba da rade u interesu građana, to treba da radi i policija. Međutim, baš u ovom komadu vidimo te dvije institucije koje propadaju. Policija koja štiti kriminal, sređuje ilegalne prodaje beba, i doktori koji uvijek slijepo prate njihove instrukcije za novac. Najveći utisak ostavio je Miloš Lazić dok uvjerljivo tumači lik Mitra, posrednika između policije i doktora. Mitar je sirov i nasilan čovjek koji nalazi opravdanje u tome da on zahvaljujući ovom poslu ima novac kojim prehranjuje svoju porodicu i tako štiti i sebe i svoj biznis.
Ono što je posebno zanimljivo u ovoj predstavi jeste da taman kada smo pomislili da se konci raspetljavaju, onda nailazimo na čvor – takva je, izgleda, sudbina roditelja kojima su djeca oduzeta i prodata. Uvjerljivi monolozi glumaca koji tumače roditelje navode nas na pitanja: kako smo ovo dopustili? Kako je ovo moglo da se desi i da li postoji izlaz iz ovoga?
Moralnost i misterija
„Kakav je to narod koji svojoj deci ne može obezbediti radosnu mladost” jedno je od pitanja koje se postavlja u predstavi „Otac, Kći i Duh sveti” pozorišta Kerempuh, rađena po tekstu Mate Matišića, u režiji Januša Kice.
Duologija Mate Matišića predstavlja gotovo komično-tragičnu veru u čuda. U prvom delu trosatne predstave pratimo priču o gluvonemoj ženi kojoj se iznenada vrati sluh i govor, i to nije jedino čudo koje će se desiti u delu Mate Matišića. Slavica u razgovoru sa Isusom otkriva zločine svog muža. Kroz izuzetno komične razgovore, što putem telefona, a što putem poruka na Viberu, otkrivamo šta se zaista desilo, i smeh polako pred moralnim pitanjima koja sebi postavljamo kao publika počinje da iščezava. Otac Slavko, ratni veteran, kog fantastično tumači Vedran Mlikota, suočava se sa tajnama iz svoje prošlosti, koje su na njega ostavile vrlo velike posledice. Milkota pravi gotovo neprimetan, ali savršen preokret u svojoj dvojnoj ličnosti kako klupko počinje da se odmotava.
Druga drama „Žene bez zuba”, koja je usledila nakon pauze, zadržala je emotivnu dilemu i prazninu sa kojom smo se kroz gorko čudo suočili u prvoj drami. Upoznajemo se sa bračnim parom, Blažom (Marko Makovičić) i Anom (Ines Bojanić), kojima se ubila ćerka, i sa Markom (Hrvoje Kečkeš) i Marijom (Linda Begonja), koji se suočavaju sa istom sudbinom. Posle gorčine u stomaku od čuda, dolazimo u stanje kolektivne patnje i paranoje, a to je fantastično predstavio Kečkeš, ubeđen da svet polako počinje da ako ne planski i svesno uklanja ženski rod. Oba slučaja se prepliću i donose različite emocije sa kojima se suočavamo. Ceo komad zaokružuje se razgovorom pisca (Dražen Čuček) i potpuno psihotičnog čoveka koji trvdi da je „ubio” nekoliko devojčica u Beogradu. „A deca, naravno, veruju odraslima.”
I dok smo mislili da su nas gorka čuda napustila izlaskom iz sale, ne možemo ostati ravnodušni na emocije kroz koje nas vodi predstava, a isto tako se ne možemo ne zapitati – da li je stvarnost zaista gora od onoga što neko piše?
