Svako će uvijek naći svoj zavičaj negdje po mjeri svoga bića i nekako treba čvrsto u to vjerovati. Smrt nije kraj, nije utočište koje sleduje svakme od nas, ona nas samo dovodi bliže zvijezdama, u kojima se, kažu, vidi čak i naš odraz. Predstava Kepler 452-B je diplomska predstava studentkinje režije Irene Antin, a po tekstu Tijane Grumić, koje nas zajedno sa svojim autorskim timom navode na promišljanja o temama na koje smo nekada u sebi pomislili, ali nismo imali hrabrosti da ih iskažemo naglas. Navodi nas da se zapitamo kako stalno pokušavamo da tražimo život na nekom drugom mjestu, dok nam ovaj naš nikada nije dovoljan.
Predstava Kepler 452-B prati niz događaja, od kojih je najvažniji otkrivanje sistem planeta Kepler 452-B, na kojoj potencijalno ima života. Smrt i život su zapravo glavni motive ove predstave, i to kako se svaki od likova nosi sa njima na svoj način. Smrt neke poznate ličnosti jeste uvijek udarna vijest, dok na svijetu možda i istovremeno umre jako puno ljudi, a da to zaista niko ne zna. Smrt Dejvida Bouvija u ovom slučaju je važan događaj, dok sa druge strane istovremeno jedna obična žena Mirjana (Nina Perge) saznaje da ima rak i da je zaista pitanje koliko će živjeti. Međutim, Mirjana je žena koja se nije predala i odlučila je da se sama nosi sa ostatkom svog života, koji želi da nastavi u istom ritmu kao ranije. Miris 
supe, kao sastavni dio svakog ručka, u ovom slučaju i kao lijek za ponovno okupljenu porodicu, ispunio je cijelu scenu. Scenografija je podijeljena na dva dijela. Jedan dio predstavlja trepezariju kao mjesto okupljanja, topao dom Mirjane i njene porodice, dok drugi dio pod zavjesom najlona simbolično predstavlja sterilnu bolničku ordinaciju.
Dalja radnja predstave prati život Mirjane, koja živi sa svojom porodicom, ocem (Rastko Mićić), tihim čovjekom, koji pokušava da mirno živi život nakon što je izgubio svoju suprugu, gdje uviđamo da život ne prestaje onog trenutka kada nas neko drag napusti, ali uvijek se sjećamo onog života koji smo imali ranije, onoga čega zapravo želimo da se sjećamo, i to je ono što nas održava. Sonja (Maja Jelić) je Mirjanina ćerka koja ima 25 godina i krije mnoge važne tajne, na primjer da ima momka koji je mnogo stariji od nje, i one manje važne tajne kao što je gubitak prstena koji je dobila za rođendan od svog deke kad je bila mala, što kasnije u svojoj 25. godini i priznaje. Ovakve scene u kući ove porodice su vrlo životne i realistične, te se možemo poistovijetiti sa mnogim Mirjaninim obraćanjima Sonji ili obrnutim. Ivan (Danilo Brakočević) je doktor koji liječi Mirjanu i Sonjin momak koji puni 40. godina i ne zna šta će da radi sa svojim životom. Da se oseća tužno i usamljeno, vidimo iz njegovog odnosa sa Sonjom, a posebno u sceni kada mu ona donosi svjećice za rođendan, a on pokušava da je ustremi ka nekim boljim ciljevima od ljubavi sa njim, iako to radi ne sasvim siguran u svoju odluku. Za Mirjaninu porodicu možemo reći da nije pretjerano složna i da ne dijele sve svoje tajne, ni manje ni veće, već da im nekako ljepše pristaje ćutanje, sigurnije se osjećaju, daleko od svađa i rasprava i potrebe da nešto ipak treba podijeliti. Ova predstava nas takođe podsjeća na to koliko odnos između majke i ćerke treba da bude intenzivan, pun topline, nježnosti i otvorenosti, što ne vidimo u likovima, ali pozorište je tu i da sugeriše na promjene koje treba ostvariti.
Uz zvukove pjesme Dejvida Bouvija ova priča se završava, zajedno sa nekim novim i iskrenim osjećanjima koje će proizvesti u svakome ko je pogleda. Život je jedan beskrajan krug u kom se nalazi smisao, zato treba osjetiti život koji donose mladi ljudi na scenu, dotaknuti zvijezde i ako ste pomislili ikada šta će biti kad nas ne bude i gdje to mi odlazimo, u ovoj predstavi se krije odgovor. U Pozorištu Promena čeka vas ova i još mnogo divnih predstava, koje spajaju ljude i čine ih boljim i bogatijim, ali tu je i mnogo mladih ljudi kojima treba dati veliku podršku u stvaranju i širenju umjetnosti.
Foto: Todor Bokan
