Predstava ,,Majstor i Margarita” reditelja Gorčina Stojanovića nedavno je izvedena na sceni Nikšićkog pozorišta. Ovo vanvremensko djelo predstavljeno u formi kabarea, podsjetilo nas je, da je poslije svega jedini smisao boravka na zemlji zapravo neizmjerna ljubav. A da li je to ljubav, magija, ili nešto sasvim drugo pitali smo našeg sagovornika glumca Stevana Vukovića koji u predstavi tumači lik Volanda – đavola, prerušenog u profesora magije, koji dolazi u Moskvu sa određenim ciljevima. Sa njim smo razgovarali i o ljubavi prema pozorištu, njegovim ulogama i zašto je važno dijeliti pozorišnu magiju u različitim pozorištima.
„Majstor i Margarita“ je roman koji otvara brojna pitanja o ljubavi, zlu, slobodi i ljudskoj prirodi, a vaša predstava donosi ga kroz formu kabarea. Šta ti je bilo najzanimljivije u susretu sa ovim djelom?
Susret sa Bulgakovim je bio mističan, on otvara neka nova i fantastična polja, koja su uzbudljiva za maštanje, i za glumačko domaštavanje. U tom prvom susretu sa ovim djelom pažnju mi je privukla fantastika ovog romana, kao i tema ljubavi, koja je uvijek zgodna za preispitivanje. Mislim da to što nosi ovaj roman, pogotovu sam početak, najuzbudljivije je nešto sa čime sam imao priliku da se susretnem kada je u pitanju ozbiljna svjetska literatura. Reditelj je odlučio da predstava bude u formi kabarea, što je meni glumački bilo zanimljivo zato što traži neka glumačka sredstva koja do sada nisam imao prilike da koristim. Tako da mi je najzanimljivije bilo gdje da nađem tu tačku sa kojom će publika da se poistovjeti l, a da opet nekako znaš da to postoji i da je u tebi, da te stalno iskušava i stavlja između dvije krajnosti. Bilo mi je zanimljivo koja sam ja krajnost kao Voland.
U predstavi tumačiš lik Volanda, đavola koji iskušava ljude i razotkriva njihove slabosti. Šta ti je bilo važno da kroz njegov lik preneseš publici?
Margarita prodaje dušu đavolu, zarad ljubavi prema jednom čovjeku. Ispitivati i otvoriti taj momenat iskušenja i prodaje duše meni je bio najzanimljiviji. Kako prodati dušu za ono što je zapravo njen smisao, a njen smisao života jeste Majstor i ona želi samo jednog čovjeka i spremna je da sve uradi za njega i njihovu ljubav. U ovoj pozorišnoj postavci tu je stavljen poseban akcenat. Volanda tako ljubav porazi, on je barijera i prepreka toj ljubavi, i to je nešto što treba da dođe do publike. Svako iskušenje i odolijevanje svemu tome na kraju dobije taj konačan finalni rezultat da Majstor i Margarita u vječnosti završavaju zajedno. To je ono što svaku mračnu silu stavlja u poziciju poraza, kao i u životu. Mislim da publika kroz lik Volanda treba da prepozna taj nagon, stranputicu i iskušenje koje nas uvijek tretira i pravi od nas neka niža bića. Bilo je zanimljivo, kako sve to pretvoriti u živog čovjeka koji tu postoji i otvara neka važna pitanja nad nama. Takođe, Bodler je jednom rekao da je najveće lukavstvo đavola u tome što je uspio da prevari ljude da on ne postoji.
Kada bi Voland danas došao u naš svijet, i posmatrao naše svakodnevne živote, da li bi u današnjem čovjeku pronašao nešto drugačije nego u svijetu koji je Bulgakov opisao?
Ne mislim da bi pronašao išta drugačije, zato je ovo djelo tako živo i razlog zbog koga je ono danas na sceni. Kada se dohvatimo bilo koje teme, totalitarizma, novca, kukavičluka kao najvećeg ljudskog grijeha, ljubavi koja mora da dokaže svoju vrijednost, malih niskih jeftinih ljudi koji prodaju sebe za neku sitnu korist. To je sve ono što đavo presvučen u profesora magije dolazi u Moskvu da ispita. Smatram da bi i danas presvučen u bilo koje odijelo, kada bi sišao ovdje među nas, da bi se bavio istim temama. Dokaz koliko je to djelo fantastično jeste koliko se mi kroz neko vrijeme ne mijenjamo, koliko je čovjek zapravo uvijek čovjek, u svakom vremeniu, ima iste porive, nagone, želje i to je najuzbudljivije jer je najviše podložno testiranju.
Predstava ,,Bele noći” rediteljke Ane Đorđević u kojoj tumačiš lik Zanesenjaka nedavno je izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Koliko su ovakva gostovanja i saradnja sa pozorištima u regionu važni za glumca i koliko znači kada predstava pronađe put i do neke nove publike?
Nikšićko pozorište je pozorište koje funkcioniše na nivou lokalne uprave. Svako prelaženje granice, igranje ili neki dodir sa publikom u nekim eminentnim pozorišnim kućama je za nas ogroman plus baš zbog toga što dobijamo osjećaj da nismo zatvoreni u jednoj sredini i prostoru, nego uvijek imamo priliku da pokažemo drugim glumcima, saradnicima, rediteljima, drugoj publici, da ipak neki tamo u Nikšiću rade nešto što je značajno i korisno. Postoje publike, postoje prostori koji više, duže i pametnije njeguju pozorište. U drugim pozorištima postoji i njegovana publika, ona koja odgovorno i predano radi na kvalitetnom obrazovanju i značajno je kad nas takva publika prepozna. Ne pokušavajući da omalovažim našu publiku, ali, u nekim sredinama je to prosto drugačije, jer ima mnogo više pozorišnih ustanova, festivala i mjesta gdje publika koja je izložena tome lakše razumije i primi određeni sadržaj koji je na sceni. Dobro je kad prokrvimo sebe, pa eto probamo i vidimo kakav utisak tamo ostavljamo i šta proizvodimo. Treba praviti ne lokalnu, nego širu univerzalnu priču koju dalje i više razumijemo.
Tebe takođe možemo vidjeti i u predstavi ,,Protekcija” reditelja Milana Neškovića, u koprodukciji Narodnog pozorišta Sombor i Budva ,,Grad teatar”. Koliko ti kao glumcu znači da povremeno izađeš iz svog matičnog ansambla? Koliko te takva iskustva obogaćuju i podstiču da sebi postavljaš nove glumačke izazove?
To je za mladog glumca jedna od najvažnijih stvari, otkad sam imao priliku da to doživim mislim da sam promijenio percepciju i doživljaj svega ovoga što mi glumci radimo. Praksa u velikim zemljama nalaže da glumci stalno mijenjaju pozorište u kojem rade, a to je meni toliko fantastično jer je neophodno da se osvježi naše glumačko biće. Kad ste u jednom prostoru počinjete da podrazumijevate neke stvari, zato je važna promjena. Pođeš i vidiš negdje kako neki drugi ljudi rade i to je za mene bio Sombor. Pozorište koje ima tako veliku tradiciju, koje je njegovano, ima jak ansambl koji je glumački darovit i složan. Dok sam radio u tom pozorištu, iznenadio sam se kako neki drugi ljudi rade, njeguju i čuvaju svoju zgradu, kako se ophode prema svojoj publici. Meni je to tada bilo značajno i važno, i shvatio sam da postoji druga percepcija, a to je taj osjećaj da uvijek idete negdje i igrate predstavu i niste zatvoreni na jednom mjestu – to nudi jednu drugu vrstu širine i svježine. Mogućnost da ne pripadam samo jednom mjestu već stalno negdje idem i istražujem, pa ću sa tom nekom novom praksom doći u svoje pozorište i ponuditi je može samo da služi tome da i mi budemo bolji. Sve ovo meni je donijelo neku vrstu shvatanja kako drugi rade, jer svi dolazimo iz nekih drugih škola, metodologija, pristupa. Neophodno je da znamo gdje smo u odnosu na naše okruženje, važno mi je i da vidim gdje sam ja i da li mogu da odgovorim zadacima.
Koliko ti je važno da pozorište bude više od puke zabave?
Ne mislim da treba ikada da bude puka zabava, to mu nije namjena, to ga samo unižava i degradira i to je velika odgovornost umjetničkih rukovodilaca koji će promišljati sadržaj koji mora da se nalazi na sceni. Nijedan veliki umjetnik nije bio puki zabavljač, nijedno veliko djelo nije puko zabavno, nego se zaista nečim bavi. Puko zabavljanje nema trajanje, a ja tu vidim moć ali i svoju odgovornost prema publici, izboru materijala, i mogućnost da se borim da puka, laka zabava nije nešto čemu je tamo mjesto. Razlika između duhovitog, komičnog i potresnog postoji, ali čak se i u tragediji može naći nešto komično, zabavno i lako, a nije ni puko, a ni zabavljački. Koliki god broj ljudi bio prekoputa opet su to ljudi koji žele određeni sadržaj, žele da se bave nečim što se u njima samima događa, da vide neko svoje drugo lice sa druge strane. Dok god je tako mislim da pozorište ima smisao i svoju ulogu.
Na koji način pozorište podstiče publiku na razmišljanje?
Pozorište bi bila slamka spasa svima nama u ludom vremenu, obezvrjeđivanja svega ljudskog, moralnog i etičkog. Pozorište nas vraća nama samima, vraća nas u tu neku tačku iz koje treba da posmatramo i sebe i druge. Dok god u njemu postoje stvaraoci koji se time bave, koji ga čuvaju, mislim da će ono imati sve veću funkciju u društvu. Danas kada živa riječ postaje nešto što je jako vrijedno, odnos, kontakt, pogled to će postati nešto što je skupo, nešto čega nema, pa ćemo se sve više vraćati tome jer će ovo što danas živimo postati besmisleno i izaći iz mode, pa ćemo poželjeti da vidimo kako dvoje ljudi sa određenim emocijama razgovaraju i razmjenjuju ih. To je mjesto na kom mogu da doživim emociju, i nikada nisam sam, jer u tom mraku uvijek postoji neko ko je tu iz istog razloga kao ja. Kad god se neko osjeti sam ili usamljen treba da ide u pozorište jer uvijek neko sjedi ili sa tvoje lijeve ili desne strane i dijeli neku emociju sa tobom.
Foto: Duško Miljanić, Naslovna foto: Kristina Georgieva
