“O mesu i betonu “ (Of flesh and concrete) Kompanije Anti Status Kvo iz Brazilije i “Ali: Strah jede dušu” Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane, izvedene su sedmog festivalskog dana 53. Bitefa u Luci Beograd.

“O mesu i betonu” kako sama koreografkinja Lusijana Lara definiše, jeste “koreografska instalacija”, što razjašnjava time da je u ovoj izvedbi prostor integralni deo čitavog performansa. Kada je istraživanje počelo, navodi Lara, početna tačka je bio odnos između tela i grada. Sam komad ima takozvanu dramaturgiju “happening-a”- jasno je ono što se u scenskom prostoru dešava, bez težnje da se naprave metafore. Od intenzivno interaktivnog performansa u samom početku, gotovo neosetno se publika odvaja od izvođača i postaje spektator dešavanju u kom se u doslovnom smislu meso koristi kao glavni karakter izvedbe, bez obzira što je podeljeno na veći broj izvođača.
Čitava postavka happening-a ogleda se u vrlo bliskom kontaktu publike i izvođača, gde publika takoreći kooperira u zajednici unutar scenskog prostora. Audijencija odmah ulazi u hangar sa maskama koje neutrališu identitet i potom se dešava gotovo ritualna šetnja po Sali, razbacivanje smeća – u određenom smislu dešava se socijalni eksperiment koji preispituje reakcije participanata na osnovu toga kako se pojedinac ponaša prema zajednici, postavljaju se zadaci koji ispituju psihologiju grupe i koliko ona aktivno učestvuje u performansu.

Izvedba, iako neintencionalno, poseduje veoma bogat metaforički sloj – tim je otvorenija za različita tumačenja. Nešto što je “koreografska instalacija” objedinjuje plesni performans, ritualne oblike, tako da neke scene imaju takvu estetsku sinhronizovanost da podsećaju na scene iz klasičnog slikarstva (scena gde izvođači plešu u krugu podseća na Botičelijevo Proleće). Scena kada izvođači pune svoju odeću smećem i trče možda je i najdirektnija metafora kompulsivnog konzumerizma. Jedna od specifičnosti ovog performansa takođe je izostanak zvuka, što je primećeno i kao postupak kojim se pojačava apstrakcija samog performansa. Kako izvođači navode, samo zvuk gaženja plastike koja je pobacana po sali jeste ono što je integralno u samom komadu i ima odnos sa temom koja je prikazana: na koji način grad sa svojim ustrojstvima oblikuje naše ponašanje; koliko su naša htenja zapravo naša a koliko su datost sistema u kom živimo.
Večeras se u Luci Beograd ponovo izvode obe predstave, sa početkom u 20 časova.
Foto: Marco Correia, Mila Petrilo (preuzeto sa fesival.bitef.rs)