U Brčko Distriktu u Bosni i Hercegovini od 17. do 25. oktobra ove godine održano je 41. izdanje Internacionalnih teatarskih susreta. Takmičarski program ovog festivala obilježilo je osam prikazanih predstava iz regiona pod zajedničkom sponom „Ars magna.” Najistaknutije među njima nagradio je jednoglasno stručni žiri u sastavu: Dubravka Crnojević Carić, akademska glumica reditelja i teatrolog, Slobodan Unkovski, pozorišni reditelj i profesor glume i teatarske režije, kao i Osman Arslanagić, profesor scenografije i kostimografije.
Nagrada „Grand Prix Susreta” za najbolju predstavu u cjelini zapala je predstavi „Majka” Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, u režiji Dina Mustafića. Po riječima članova žirija to je predstava koja otvara pitanja kojima se teatar bavi od antike, pa sve do današnjeg dana, čineći to na jedan izniman i autentičan način.
„Gotovo se svako može prepoznati u ovoj predstavi i to na više načina: gledajući sebe nekada, gledajući sebe sada, gledajući sebe budućeg. Predstava je to, koja u svakom od gledatelja, i kod onog upućenog i kod onog tzv. „naivnog”, budi razne emocije, ali i promišljanja o gestovima koje smo činili, o odlukama koje smo donosili, o riječima koje smo rekli ili smo ih prešutjeli.” stoji u njihovom obrazloženju. Ako je suština teatra da potiče na promišljanja, kroz koja ćemo u skladu sa ovogodišnjom agendom „Ars magna”, bolje spoznati sebe i svijet oko sebe, onda ni ne čudi što je baš ova predstava odnijela glavnu titulu festivala.
Nagradu za najbolji dramski tekst pripala je predstavi „Kuća” Nebojše Ilića, jer „otvara temu toga kako se osjeća onaj koji boravi u stranom prostoru: izmješten, isključen, izgnan?”. Žiri je uvidio da je riječ o tekstu koji je izrazito promišljen do tančina i „rezultat je otvaranja prostora unutarnje boli, što je skrivamo od sebe samih, a pogotovo od onih nama bliskih.” Ovaj tekst nudi raznolike mogućnosti interpretacije, te smatraju da će zasigurno postati kultan u teatarskom svijetu i shodno tome dugo se igrati svjedočeći o jednom kompleksnom vremenu, a ipak istovremeno ostajući svevremen.
Nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu osvojila je Hana Selimović za ulogu Ćerke u predstavi „Otac” Ateljea 212 u Beogradu, jer „ona igra suvereno, a istovremeno nenametljivo, otvarajući prostor drugima, slušajući pažljivo svakog od partnera, te reagirajući na poticaje koji dolaze izvana, jednako hitro, kao i na one koje gradi iznutra.”
Nagradu za najbolju sporednu žensku ulogu ponijela je Selma Alispahić za predstavu „Žena himna” u kojoj ona ima dvostruku ulogu, igrajući istovremeno i Majku i Oca, gdje je žiri posebno pohvalio njenu glumačku zrelost u premještanjima iz jednog stanja svijesti u drugo, što nije bio nimalo lak zadatak.
Nagrada za najbolju mladu žensku glumicu dodijeljena je Ivani Zečević za ulogu Ćerke u predstavi „Kuća” koja je, prema žiriju „briljirala svojom lakoćom igranja, veseljem bivanja na pozornici, dubokom emotivnošću, ali i zrelošću.”
Nagrada za najbolju mušku ulogu uručena je Nebojši Iliću za ulogu Oca, takođe, u predstavi „Kuća”. „To je glumac koji (se) igra. On (se) igra s partnerima, s tekstom, s problemima u zraku koje dotiče svojom desnom rukom - za koje se pravi da ih ne osjeća i ne vidi, ali oni su tu.” istakli su članovi žirija u svom obrazloženju.
Nagradu za najbolju mladu mušku ulogu odnio je Antonio Jakupčević za svoje igranje Aksentija Topalovića u predstavi „Maratonci trče počasni krug”, jer je skoro svaki gledalac iz publike ostao iznenađen kada se otkrilo da se iza uvjerljive uloge namćornog starca krije lice ovog mladog glumca. Žiri smatra da igrati crnohumornu grotesku, a pritom ne zagaziti u pretjerivanje nije nimalo lak zadatak, ali da je on u tome uspio.
Nagrada za najbolju kostimografiju dodijeljena je Dubravki Skvrce koja je svojim „svijetom kostima u predstavi „Maratonci trče počasni krug” sagradila jedan poseban kosmos”. U samom zaključku svoje odluke žiri ističe da je Dubravka Skvrce u svom radu pokazala kako kostimografkinja može ujedno biti i kiparica.
Nagrada za najbolju scensku muziku pripala je Ireni Popović, koja aktivno sudjeluje u gradnji dramaturgije predstave „Majka” od samog početka, pa sve do kraja.
Nagradu za najbolju scenografiju dobila je Adisa Vatreš Selimović, takođe, za predstavu „Majka”, jer je od naizgled jednostavnih elemenata stvorila svijet pun značenja i simbola. „Na samom početku gledamo svojevrsni bunker štićen jastucima. Laganom promjenim taj se svijet razotkriva kao metalni kavez u kojem ostaju tri postelje. Postelje čine vrata, te jastuk što liježe iznad okvira vrata. Bračna je postelja pak označena polupanim zrcalom koje je, gotovo u svim kulturama, i svojevrstan zloslutan znak. Znak raspada sistema, nesreće koja će trajati.” iznijeli su oni u svom obrazloženju, ne zanemarujući ni njeno učitavanje istorije pozorišta u scenografiju, koristeći se elementima antike, kao što su, primjerice, troja vrata, kao ni njen koloristički simbolizam u kome dominira sivilo.
Nagrada za najbolju režiju uručena je Dinu Mustafiću za predstavu „Majka” gdje žiri ponovo ističe promišljenost upotrebe elemenata iz teatarske istorije i njegovo vidljivo akademsko znanje kojim je stvorio jednu „kompleksu i značenjima bogatu predstavu.”
„Prisutne su brojne asocijacije na druga djela: antičke tragedije, mitove (Sizif, Elektra, Medeja, Penelopa, Ikar), bajke (Andersenove Crvene cipelice, primjerice). Njegova režija podrazumijeva jasne, a opet suptilne rezove, koji nas vraćaju unatrag, u nove mogućnosti čitanja onog prošlog, onog što je iza nas; kao i onoga što nikad nije bilo, a moglo je biti. Zahvaljujući njegovim redateljko-mizancenskim rješenjima tempo se mijenja, gradira, raste, smiruje, nestaje. Ritam predstave je precizno od/mjeren i „zarazan”, te nas kao gledatelje vodi u brojne slojeve naše svijesti.” dao je žiri finalni zaključak.
Foto: Dejan Đurković
.jpg&w=384&q=90)
