Kako ponovo od majke postati žena?

Dramski komad „Majka” Kamernog teatra 55 u Sarajevu dio je teatarske „porodične” trilogije, rame uz rame sa „Sinom”, kao i „Ocem”, koji je u produkciji Ateljea 212, takođe, bio prikazan na ovogodišnjim Internacionalnim teatarskim susretima u Brčko Distriktu. Premda se sva tri komada bave međuljudskim odnosima unutar porodice i borbama, strahovima, nadanjima, traumama, koje ti odnosi iziskuju, možda i najvažniji segment svega toga upravo jeste potraga za individualnošću. Kako iz kolektivnog otići u lično? Iz familijarnog u intimno? Kako pronaći svoju ulogu u svijetu izvan porodičnog gnijezda, onda kada ono biva rasuto? Kako ponovo od majke postati žena? 

Iako ovo jeste predstava čija srž je u odnosima – partnerskim, roditeljskim, bračnim  – ona je, ipak, najviše o odnosu u sebi; o pronalaženju  odnosa sa samim sobom. U našem društvu ne samo da se ne govori o psihološkim poteškoćama koje proizlaze iz roditeljskih veza na relaciji majka–dijete, nego se i simbol majke kao nekoga ko sve daje i treba da daje za svoje dijete postavlja na pijadestal kao herojski i normativan čin. Zbog toga, kada dođe do trenutka o kome govori ova predstava – odlaska djece iz kuće i fizičkog napuštanja roditelja  – mnoge žene nađu se izgubljene upravo zbog toga što su smisao svog života pronašle u kalupu majke, što im je društvo u velikoj mjeri i izdiktiralo. To rastrojstvo besprekorno je dočarano glumom Tatjane Šojić u glavnoj ulozi, gdje je njen duševni jauk moguće pročitati kako na licu, tako i u kompulzivnoj i neurotičnoj gestualnosti. Ovo je priča o borbi žene da se što drže zadrži u ulozi majke, one koja je neophodna, potrebna, bez koje dijete ne bi moglo samo. Međutim, to naravno ne samo da nije moguće, nego je i zbunjujuće za dijete, ali i sebično, a taj se sebičluk prikriva iza plašta prebacivanja krivice na nezahvalnost djeteta. Majka, konačno, mora da se suoči sa pitanjem: postoji li svrha izvan majčinsta onda kada dijete postane samostalno? Majke toliko svog života posvećuju odgoju i potrebama djeteta da na tom putu zaborave da nisu više vezani pupčanom vrpcom i da su i same posebne individue u ovom kosmosu.  

Motiv njene izgubljenosti, njenih strahova i bojazni, isplivava na površinu onda kada ona ostaje sama u kući. Kako je cijeli njen život njen životni poziv bio poziv majke, ona se sada sučeljava sa protokom vremena koje nema čime da ispuni (sa svim tim satima o kojima čita u nimalo slučajno pomenutom romanu Virdžinije Vulf). Ona je savršeno dobro znala šta da radi kao majka (napravi djeci ručak, kafu, spremi ih za školu…) i imala ustanovljenu rutinu po kojoj se kretao njen dotadašnji život. Međutim, ona ne zna šta da radi kao Ona, samostalno biće, bez epiteta Majka, sa sopstvenim interesovanjima i hobijima. Uvijek je znala šta treba da uradi za djecu, ali ne zna šta treba da uradi za sebe, jer nikada nije ni pronašla sebe (izvan okvira majčinske uloge). Usljed toga, ona zatočena u četiri zida, odlazi u pretjerano razmišljanje koje počinje da obiluje sumnjama i maničnim dosetkama: šta ako me sin zaboravi i ostavi zauvijek, šta ako nikad ne popravim odnos sa mužem, šta ako me taj muž vara, šta ako sinovljeva djevojka odvoji tog sina od mene... Ovakve misli, za osobu koja je stupila u kontakt sa sobom i poznaje svoju nutrinu, želje i potrebe, ne bi bile predmet preokupacije. Međutim, većina žena nakon djeteta, zaboravi da su One i metamorfišu se samo u Majke i kada ta uloga više nije potrebna ne znaju kako da odigraju svoj udio u ovom životu.  

Scenografija je svedena, ali dosta promišljena i uspijeva da prenese poruku sa samo dva rekvizita: jastucima i lampom. Jastuci na pozornici služe kao višestruki motiv: sa jedne strane predstavljaju dnevni boravak, kao prostoriju u koju se naša majka učaurila, ali i njen dnevni boravak u glavi u koji nikog ne pušta da uđe nego prigušava svoje unutrašnje krikove jastucima stvarajući tako prividno savršeno staloženu fasadu. Sa druge strane, jastuci su bitan motiv u kontekstu ljubavi kao gušenja: može li previše ljubavi da uguši drugu osobu? Da li bi posesivna ljubav uopšte trebalo da bude imperativ? Može li ljubavi ikada da bude previše? Je li pretjerana ljubav zapravo gušenje slobode? Ukoliko saspemo neograničenu količinu vode u rijeku, ona neće postati okean, nego će potopiti sve oko sebe. Tako je i sa ljudima. Čini se da je ova predstava neophodna kako bi pokazala bitnost doziranja bliskosti. Njegovanje bliskosti na način na koji ona ne predstavlja samo rutinu nego izgradnju odnosa kroz zdravu ljubav i komunikaciju, uz postojanje sopstvenog života.  

Ta rutina, kolotečina i jednoličnost života oličene su u sveprisutnom sivilu na pozornici: u uređenju doma, odabiru namještaja, načinu oblačenja. Čak i onda kada pokuša da izađe iz tog nepodnošljivog sivila (kupovina crvene haljine), ta ideja, usljed straha i netaktilnosti sa sopstvenim Ja, brzo biva ugušena i smatra se smiješnom i suludom, kao da su majke uvjerene da nije za njih da imaju svoj život, da se sređuju, da budu lijepe, da se zabave nego isključivo da paze na svoju djecu. Ovakvo razmišljanje ne samo da je pogubno za majku, nego je pogubno i za dijete, što je u direktnoj protivriječnosti sa majčinskom bezuslovnom ljubavlju. Ta životna istovjetnost iz dana u dan i njeno poljuljano stanje svijesti, iskazane su kroz stalno ulaženje i izlaženje članova porodice kroz stan, bez nekog zadržavanja i bez vremena za nju, dok ona ostaje na jednom mjestu u nadi da će se neko zaustaviti. Ovakva rediteljska rješenja doprinose zbunjenosti publike pred tim šta je stvarnost, a šta fikcija i produkt njenih strahova, i kreiraju atmosferu opšte smetenosti. Tako nam reditelj dozvoljava da prodremo u enterijer glave ove majke, ali i većine majki ovog svijeta. Pored svih geografskih distanci i kulturoloških razlika, čini se da postoji univerzalni arhetip oca i majke i da se on ne razlikuje mnogo od mjesta do mjesta. Dok smo naviknuti da je majčinska ljubav bezuslovna, očeva ljubav mora da se zasluži. Ali može li majka uopšte bezuslovno da voli dijete, ukoliko prvo bezuslovno ne voli sebe? 

„Sama suština majčinske ljubavi je briga za djetinji rast, a to znači da ona mora željeti da se dijete odvoji od nje. Majka mora ne samo tolerisati, već i željeti i potpomagati djetetovo odvajanje. Tek u toj fazi majčinska ljubav postaje tako težak zadatak da zahtjeva nesebičnost i sposobnost da se dade sve, a da se ne želi ništa osim sreće ljubljenog djeteta. Samo žena stvarno sposobna za ljubav, koja stoji čvrsto na vlastitim nogama, može voljeti kad se dijete nalazi u procesu odvajanja.” 

Erih From, knjiga „Umeće ljubavi”