Predstava „Gospođa ministarka” u režiji i adaptaciji Tatjane Mandić Rigonat, sa Goranom Jevtićem u glavnoj ulozi, na repertoaru je pozorišta Boško Buha gotovo jednu deceniju. Ovo delo Branislava Nušića, iako napisano 1929. godine, aktuelnije je nego ikad.

U godinama Nušićevog pisanja, glumica Žanka Stokić bila je na vrhuncu slave i popularnosti. Upravo u njoj on pronalazi inspiraciju za lik čuvene ministarke, odnosno Živke Popović. Živka Popović je energična, maštovita i snažna žena, ne toliko de facto oportunistkinja, koliko povodljiva žena koju blistavost skupih krpica, nameštaja i nakita navodi na to da misli da je ona takav život oduvek živela, a da su svi ostali, do nedavno njoj ravnopravni, sada ljudi o čijoj sudbini odlučuje ona – ne njen suprug, ministar, već ona – Ministarka, sa velikim „m”.
Slojevit karakter i osobine glavne junakinje svakako su utelovljene od strane Gorana Jevtića koji u ovoj ulozi brilijira – potpuno sjedinjen sa ulogom, bez pada energije, potpuno transformisan – Jevtić je zvezda ove predstave, performansa uvežbanog do perfekcije. Možda upravo zbog toga, ponašanje koje bismo inače posmatrali sa prezirom tokom ove predstave podržavamo, a za Živku navijamo na način na koji bismo navijali za člana sopstvene porodice, od srca, ali sa pomalo prezira, svesni mana, ali aplaudirajući odvažnost, iskrenost. Svesni čuvene izreke „ko visoko leti, nisko pada”, gledamo gospođu Ministarku i smehom je pratimo do neizbežnog gubitka svega onoga što je mudro prikupljala.

Za popularnost ove predstave zaslužna je i činjenica da je lik Živke ugraviran u glavi svakog građana naše države. Ona je žena koju sažaljevamo, kojoj se podsmevamo, zbog koje smo besni. Svakako, tanka je linija između realnog i izmišljenog. Smeh publike produkt je upravo izmišljenog – u Živki vidimo naivnost, detinje i čak simpatično ponašanje, dok je realnost ipak malo gorča.
„Gospođa ministarka” je jedna od retkih predstava gde dva i po sata zaista proleti i idealna je za pogledati kada se stvori potreba za begom od realnosti, a istovremeno i suočavanju sa istom. Doživljaj ove predstave upotpunjen je kostimima i odlukom rediteljke da muškarci igraju žene, a žene – muškarce. Već samo po sebi komično, ono je to još više zbog sjajnih pratećih uloga u kojima se ističu Uroš Jovčić, koji tumači ministarkinu ćerku Daru i Nemanja Oliverić u ulozi Anke, kućne pomoćnice ministarke, koja u pokušaju da zaradi dodatni novac učestvuje u ministarkinoj zaveri da namami Darinog supruga na prevaru. Situacije u kojima se likovi nalaze kroz predstavu savršen je spoj fizičke i mentalne komedije, a postignut je i težak zadatak održavanja priče logičnom i bez suvišnog karikiranja, svakako zahvaljujući izvrsnosti originalnog dela.

Ističe se i Miloš Vlalukin koji tumači ulogu Darinog supruga, Čede. On je, takođe, jedan od retkih likova koji ne igra suprotni pol, ali i jedini koji ne naseda na ministarkine ambiciozne ideje i ne gleda je drugim očima zbog njenog novostečenog statusa. Zbog toga, lik Čede je možda i ključan za postizanje balansa u predstavi, i to pre svega onog moralnog. Taman kada i mi kao gledaoci počnemo da nasedamo na ministarkin šarm, tu je Čeda da nas trgne i, pomalo ironično, natera da ga vidimo kako ga vidi Ministarka – kao uljeza, nekoga ko kvari izmišljenu idilu.
Scenografija ove predstave je odlična i izmene su efektne i prirodne, te ne odvraćaju pažnju od teksta i priče. Glavna promena u scenografiji događa se istovremeno sa glavnom promenom u životima likova, odnosno u momentu kada od „obične” žene Živka postaje Živana, gospođa Ministarka, a njen dom od skromnog postaje kičast, sa obaveznom foteljom rezervisanom samo za nju i telefonom koji stalno zvoni, a na čijoj su drugoj strani sada svi kojima Ministarka duguje uslugu: radno mesto, oproštene dugove i nezaslužene titule.

Retko je videti i doživeti angažovanost publike kakva je tokom izvođenja „Gospođe ministarke”, te je u tom smislu ovo pravi pozorišni događaj. Smeh i uzvici iznenađenja prisutni su tokom celog izvođenja, što je retkost u današnjem vremenu kada je sve manje neobično videti publiku kako se iskrada iz svojih sedišta. Utisaka je na pretek kada se zavese spuste, te ne čudi dugovečnost ove predstave – svakako je moguće gledati je i u njoj uživati više od jedanput.
Pri kraju predstave, Jevtić razbija četvrti zid i uz suze, potpuno rastrojeno, obraća se publici: „Čemu se smejemo? Zar njoj, gospođi Ministarki, koja je zaista i zaslužila sve to što joj sada uzimaju, zar njoj, koja je bolja od prethodnih i sledećih ministarki, zar njoj, koja je oduvek sve ovo radila u maniru prave ministarke, nesebično, dobro i naravno, u korist naroda?”. U pravom političkom maniru, ministarka sada krivicu usmerava na one koji su na njen šarm naseli, među kojima smo svakako, a možda i najviše, mi kao publika. Nemoguće je pobeći od osećaja čuđenja na kraju predstave, kada shvatimo da smo i mi, veliki cinici, apsolutno podlegli šarmu obećanja o boljem sutra.
Foto: Pozorište Boško Buha