Dok razgovaramo sa svojim bakama, mamama i uopšteno starijim ljudima, vrlo često nas „dotaknu” njihove rečenice: „Oduvijek sam maštala da”, „U tvojim godinama ja sam”, „Doći ćeš i ti u moje godine”, „Kada sam ja bila u tvojim godina ja to nisam mogla”, i mnoge druge koje možda olako shvatamo. Ovaj projekat pod nazivom „Probuđene: 11 ½ starih žena” nastao je kao doktorski rad, doktorantinje na Akademiji umetnosti u Novom Sadu Branke Bajić Jovanov. Predstava je rađena uz pomoć saradnika Lazara Jovanova i pod mentorstvom Ivana Pravdića. Rediteljka i autorka nam na scenu donosi predstavu gdje upravo možemo vidjeti 11 žena u raznim životnim dobima od onog najmlađeg do onog zrelijeg, pa sve do odlaska u penziju i pitanja, da li smo mi sada izgubile svoj identitet?
Kroz muziku, ples, rekvizite i različite situacije rediteljka hrabro odlučuje da u svoju doktorsku predstavu ne pozove prave iskusne diplomirane glumce, već žene starije od 65 godina koje bez zadrške govore o starenju, ličnim pričama, diskriminaciji, stereotipima koje nesvjesno ili svjesno vežemo za starije ljude kao i kako se tretiraju stariji ljudi u našem društvu. S obzirom da je riječ o primijenjenom pozorištu rediteljka sve vrijeme neposredno učestvuje u samoj predstavi i uključuje publiku u radnju raznim pitanjima. Publika je imala priliku da se prisjeti svog odlaska u penziju uz puno kolača, poklona i slavlja, ili da odgovori na pitanje: „Kako bi željeli da izgleda vaš odlazak u penziju?” Poruka predstave je takođe i da žene nekada toliko rade i zaokupljene su porodicom, poslom, obavezama, da ne stižu da se posvete sebi, jedu, spvaju a kamoli da imaju neki hobi. Odlaskom u penziju kako same učesnice u predstavi naglašavaju jedan identitet se završava i postavlja se pitanje šta dalje? Kako se sada nositi sa tolikim slobodnim vremenom?
Iako se život reklo bi se igrao i poigravao sa ženama koje učestvuju u predstavi, s obzirom da nam serviraju i svoje lične priče, jedino što je sigurno jeste da one svakako nisu zaboravile da se igraju što se naročito vidi u dvije upečatljive scene koje prikazuju kako stari ljudi nisu aseksualni kao što neki od mitova tvrde jer imaju veliku potrebu za ljubavlju, nježnošću i poštovanjem. Rediteljka je tako osmislila dvije scene gdje u prvoj kćerke ne daju njihovoj majci da ponovo bude zaljubljena i srećna jer je stara i udovica. U drugoj sceni majka ne da svojoj kćerki da bude zaljubljena i srećna, već ona na jedan specifičan način traži svu tu ljubav samo za sebe. Publika je tada dobila zadatak da odabrere scenu koju bi promijenila, da da naziv toj sceni kao i da demonstrira kako bi je promijenili. U sceni dva, posebne simpatije publike zavrijedjela je Natalija Marinković, koja u toj sceni tumači lik nepokretne majke, i bez zadrške odgovara na sva pitanja publike. Uz Nataliju na sceni možemo vidjeti i Mijanu Milankov, Svetlanu Selaković, Stanku Parać Damjanović, Slavicu Stracenski, Jasnu Kartalović, Milenu Marinković, Ljubicu Jankov, Milku Dmitrašinović, Dragicu Letić i Veru Erdevik koje su takođe svojim glasom uspjele da dopru do publike.
Kraj predstave nam poručuje da je buđenje ipak samo proces, i da treba vjerovati tom sopstvenom procesu, koji jeste težak ali ne treba odustati od pronalaska sebe, kao i buđenja sebe. To je poruka i za stariju i za mlađu publiku. Za kraj preporučujemo ovu predstavu, jer razbija predrasude, širi vidike i uči nas da osjećamo i slušamo ljude oko nas, naročito starije koji prolaze ili su prošli kroz razne teške situacije a mi ih nismo ni umjeli zagrliti. Možda će baš ova predstava na kraju biti barem razlog za više razumijevanja i više ljubavi.
Foto: Darko Milosavljević
