Kao jedna od najstarijih svetskih civilizacija sa veoma dugotrajnom kulturnom tradicijom, sasvim je očekivano da Indija u svojoj istoriji i tradiciji sadrži i pozorište.
Tačan početak indijskog pozorišta nije jasno definisan i stavovi stručnjaka o tačnom periodu nastanka se razlikuju. Jedan deo stručnjaka uzima kao početak pozorišta 15 vek pre nove ere, dok drugi deo smatra da je pozorište u Indiji nastalo tek kasnije oko 2. veka pre nove ere. To doba u istoriji indijskog pozorišta naziva se Sanskritsko pozorište, ali tekstovi i izvođenja nisu bila isključivo na sanskritu zbog mnogobrojnih kultura i jezika na indijskom području. Premda ne postoje pisani dokazi o pozorištu od pre 1. veka n.e. u vedskim tekstovima se nalaze dokazi o izvođenju predstava tokom religijskih ceremonija. Dramski tekstovi su pisani uglavnom kao govor jedne ili razgovor maksimalno tri osobe i nisu bili samo religijskog tipa već su opisivali i sekularna dešavanja.
Jedini oblik sankritskog teatra koji se zadržao do današnjeg vremena je kudijatam i zaštićen je od strane UNESCO-a kao delo usmenog i nematerijalnog nasleđa. Kudijatam je nastao u južnoj Indiji i izvodi se u Hindu hramovima od strane sveštenstva. Reč kudijatam (u originalu kudiyattam ili koodiyattam na malajam jeziku) znači združeno izvođenje ili zajedničko izvođenje i predstavlja performans u koji je uključeno više glumaca koji zajedno na sceni izvode tekst i ples uz tradicionalne ritmičke instrumente. Za razliku od stare Grčke u kojoj su u početku akteri u predstavama bili isključivo muškarci u kudijatamu su od samog početka učestvovale i žene, pripadnice Nambiar sveštenske i umetničke kaste. Izvedba kudijatama može trajati veoma dugo, otprilike 12 do 150 sati i obično se prostire na više dana (nekad i do četrdeset) i izvodi u više delova, obično dva uvodna dela igrana od strane pojedinačnog glumca i na kraju same predstave gde se priključuje mnoštvo glumaca. Zbog svog dugog trajanja i zato što je po tradiciji ograničen na kastinski sistem krajem 19. veka kudijatam gubi na popularnosti, međutim zbog svoje umetničke vrednosti tokom 20. veka se izmešta iz hramova i očuvan je u indijskom pozorištu.
Tokom srednjeg veka indijsko pozorište poprima sve veći uticaj okolnih kultura koje su se postepeno širile na prostoru južne Azije. Zbog kompleksnog sadržaja i sanskritskog jezika koji je bio teško razumljiv dominantnim okolnim kulturama, sanskritska drama polako gubi na značaju. Najveći otpor novom uticaju je bio u severnoj Indiji. U ovom periodu najčešće mesto za izvođenje dramskih dela su gradski centri gde su izvođači najlakše nalazili način da obavljaju svoju profesiju i zarade. Jedan od tradicionalnih oblika teatra iz tog perioda je Bhavai za koji se smatra da je nastao u 14. veku. Reč bhavai na sanskritu znači izraz ili emocija i performans je delimično zabavnog, a delimično religijskog karaktera (u čast boginje Ambe) i igra se na otvorem prostoru ispred hramova, najčešće tokom festivala posvećenog boginji Ambi. U bhavai-u su predstavljeni likovi iz svih slojeva društva. Ono što bhavai razlikuje od prethodnih dramskih formi je humoristični karakter i mitološki aspekti u kojima se pojavljuju i likovi iz drugih religija. Na primer na kraju jedne predstave muslimanski fakir oživljava Jasmu, poznatu srednjovekovnu mitološku ličnost. Priča se razvija dinamično kroz muziku, ples, dijaloge i monologe, a muškarci igraju i ulogu ženskih likova.
U 19. veku Indija postaje britanska kolonija i potpada u velikoj meri pod britanski uticaj što se takođe odražava i na pozorište. Pod uticajem evropskog pozorišta sve više pisaca piše “klasične” drame, s tim što su drame pisane na izvornim jezicima. Premda tradicionalno pozorište opstaje u religijskim krugovima u svetovnim krugovima dolazi dočpopularnosti modernog pozorišta i umetnici se okupljaju u pozorišne grupe. Najpoznatiji dramski pisci iz tog doba su Dinabandhu Mitra, Girish Chandra Gosh i Rabindranat Tagore. Svojim razvojem, pozorište postaje centar revolucionarnih tendencija i rezistencije prema britanskoj vlasti. Iz tog razloga Britanija uvodi uredbu o dramskim izvedbama sa strogom cenzurom i zabranom pojedinih predstava. Režiseri su često bili hapšeni međutim sama vlada nije bila uvek zadovoljna ishodom uredbe i često se dešavalo da počinioci zabranjenih predstava budu pušteni na slobodu.
Nakon sticanja nezavisnosti, indijsko pozorište nastavlja da se razvija uz tradicionalne elemente plesa i pesme pomešane sa elementima evropske drame. Improvizacija zauzima sve veći deo indijske scene i improvizacijsko pozorište se ustaljuje kao jedan od najzastupljenijih posleratnih performanasa. Improvizacija ima obično edukativnu i zabavnu svrhu. Krajem šezdesetih godina dvadesetog veka Badal Sarkar, poznati indijski dramaturg uvodi u Indiju novu formu političkog teatra pod nazivom treće pozorište. Treće pozorište za cilj ima socijalno prosvetljenje, političku angažovanost, egalitarizam i često sadrži kritiku vlasti.
Još jedna vrsta pozorišta karakteristična za Indiju je pokretno pozorište. Pokretno pozorište je svojstveno gradu Asamu na severoistiku i karakteristično za njega je što ansambl nema zgradu u kojoj nastupa već kompletnu scenografiju, kostime, rekvizite pa čak i stolice za publiku nose sa sobom i predstave izvode u gradovima po celoj Indiji.
S obzirom na svoju veliku površinu i raznovrsnu kulturu, Indija danas ima na stotine različitih pozorišta i pozorišnih grupa. Takođe se u Indiji redovno održavaju mnogobrojni pozorišni festivali od kojih su najpoznatiji Nandikar's National Theatre Festival u Kalkuti I Jairangam- Jaipur Theatre Festival u Džaipuru koje godišnje poseti preko 50000 ljudi.
