Iva Hadnađ
U prostorijama Muzeja pozorišne umetnosti, u ponedeljak 27. februara, održan je umetnički skup „Vekovna teatarska filoSofija – Soja Jovanović i Akademsko pozorište”, kojim su obeležena dva jubileja – sto godina od rođenja srpske režiserke i sto toliko od osnivanja Akademskog pozorišta. Učesnici skupa bili su profesor emeritus Svetozar Rapajić, reditelj Velimir Mitrovič i glumac i reditelj Vladimir Cvejić, kao i glumci Vuk Vuković, Ana Zogović i Staša Tešić, koji su čitali odlomke iz knjige Vladimira Cvejića „Otkrivanje očiglednog”.
Autorka izložbe Aleksandra Milošević podsetila je na čvrstu vezu između Soje i Akademskog pozorišta, budući da je Soja, u periodu okupacije, bila među pokretačima rada ovog najstarijeg studentskog pozorišta na svetu. „Zajedno sa kolegama prve klase dramskog odseka, sa profesorom glume Strahinjom Petrovićem i asistentom, glumcem Radošem Novakovićem na čelu, formirala je snažnu grupu, pozorište AP. Bazirali su svoj rad na sistemu Stanislavskog i kreirali moto – nemoguće ne postoji, opravdanja nema”, istakla je Milošević.
Interesantno je da Sojina prva predstava u izvođenju Akademskog pozorišta „Sumnjivo lice” naišla na negativnu recepciju kritičara. Predstava iz 1948. bila je predmet pozorišnih i političkih polemika – veoma uspešna, ali ipak zabranjena. O tome je u intervjuu iz 1999. za Glas javnosti Soja Jovanović govorila: „Nikakvih nesporazuma sa estetičarima socrealizma nije bilo. Mi smo radili onako kako smo želeli i kako nas je srce vuklo, a neki kritičari su nas urnisali i učinili nam najveće dobro. Oni su nas promovisali, izašli smo iz anonimnosti i postali zanimljiva grupa.”
Soja je u Akademskom pozorištu bila umetnički rukovodilac, reditelj i glumica, podsetio je Vladimir Cvejić. On se prisetio svog prvog utiska o Soji, velikom imenu jugoslovenskog filma i pozorišta, njene vedrine, pameti i ratobornosti. „Kao i većine dece toga doba, bio sam vaspitavan i odrastao sam na njenim filmovima”, rekao je Cvejić.
Profesor emeritus Svetozar Rapajić zapazio je da je rad i doprinos Soje Jovanović u javnosti i teatrologiji u poslednje vreme pao u senku. Budući da je imao priliku da gleda njene predstave, prisetio se nekih izvođenja Sojinih komada, uz reči afirmacije: „Predstavu Laku noć Betina gledao sam u Rimu – Sojina predstava je bila bolja. Zatim i predstavu Slatka Irma, isto u Rimu – Sojina u Beogradskom dramskom je bila bolja. Njeni afiniteti išli su ka nekoj vrsti neopterećujućeg pozorišta. Više puta je ponavljala da ne voli satiru, smatrajući je zloćudnom, a isticala je da ona voli pozorište vedrine i radosti – i u tome je bila nenadmašna.”
Posebno zanimljive bile su anegdote o Soji, koje je podelio profesor Rapajić. Otkrio je da Soja nije smatrala da je pozorište treba da bude „nešto unapred zacrtano”. Događalo se da posle generalne probe zadrži ceo ansambl i da celu noć do jutra probaju, ili pred samu premijeru rešava da izbaci neke scene. Bila je od onih koji nikad nisu potpuno zadovoljni, stalno je nešto menjala. Posle premijere „Ženskih razgovora” Duška Radovića rešila je izmeni uloge, svaka glumica dobijala je drugačiju ulogu. Postojala je i anegdota kako je na premijeri „Tri sestre”, Soja iza kulisa glumcima navodno šaputala: „Preskoči scenu, preskoči scenu”.
Rediteljka Sofija Soja Jovanović (1. februar 1922 – 22. april 2002.) uspostavila je moderne temelje pozorišne, filmske i televizijske režije, i bila među najreprezentativnijim stvaraocima našeg kulturnog života. Izgradila je Beogradsko dramsko pozorište, postala sinonim za mjuzikle i poletan humor modernim čitanjem domaćih komediografa. Nezaboravna Soja Jovanović se u 50 godina karijere ostvarila kao pozorišni reditelj u 58 predstava, od toga sedam muzičkih i devet dečijih. Jedan je od osnivača festivala komedije „Nušićijada”, koji se od 1967. svake godine održava u Ivanjici.
U filmskoj umetnosti Soja Jovanović se navodi kao prva žena reditelj prvog jugoslovenskog filma u boji „Pop Ćira i pop Spira” po Stevanu Sremcu (Avala film, 1957.).
Foto: Lado Jednrišek (hocupozoriste.rs)