Prošla godina bila je neizvesna za pozorišnu umetnost. Brojni izazovi sa kojima su se suočavali pozorišta i umetnici ostavili su traga i na samu pozorišnu sezonu. Sa nešto manjim brojem premijera ispratili smo 2025. godinu, ali iz nje izdvajamo one predstave koje su na nas ostavile poseban utisak. Donosimo naš izbor i preporuke predstava koje vredi pogledati ove godine.
„Ako pčele nestanu sa lica zemlje”, Malo pozorište „Duško Radović”
Predstava „Ako pčele nestanu sa lica zemlje” postavlja mladost u prostor ranjivosti, u kojem se prožimaju društvene greške, ideologije i (ne)odgovornost odraslih. Polazeći od dela „Omladina bez boga”, dramaturškinja Tijana Grumić i rediteljka Anja Suša slojevito istražuju savremenost društvenih iskliznuća, nasilja i moralne ravnodušnosti, postavljajući radnju u današnji krhki obrazovni sistem. Na sceni uočavamo mladost koju društvo truje i hrani sopstvenim paradoksima. Među njima je lik nastavnika, koji postaje moralni oslonac predstave, jer kroz njegov lik preispitujemo krivicu, odgovornost i priznanje istine kao čin otpora besmislu. Urušeno školstvo, manipulativno društvo i porodični krahovi preslikavaju se na živote mladih, a oni uprkos svemu biraju istinu umesto nasilja i traže da im se čuje glas u svetu koji im uporno oduzima pravo na sadašnjost.
„Centrala za humor”, Narodno pozorište u Beogradu
Malo mi je teško da izbegnem klišee, da je vrlo važna predstava, da je aktuelna iako je radnja smeštena pre 80 godina i da se istorija ponavlja, ali da: kombinacija toga je. Predstava na što je moguće objektivniji način postavlja pitanje da li pozorišta treba da rade u trenucima velikih društvenih događanja, koji su argumenti za, koji protiv i nekad – koje su posledice. Nakon godine u kojoj su pozorišta štrajkovala više puta, a neka zatvarana i protiv svoje volje, u kojoj smo ostali bez nekoliko festivala, važno je da pogledamo ovu predstavu i probamo da ogovorimo na pitanje da li je bolje da pozorišta rade uprkos svemu ili je neophodno da baš sve stane.
„Njih više nema”, Hartefakt
Ovo je priča o životu, tačnije onome što je od njega ostalo, nakon što su ratna dešavanja bespovratno oduzela svu toplinu porodičnom domu, ostavljajući samo tihe, prazne sobe, hladne zidove i uspomene od kojih je satkana duša glavne junakinje – gospođe Sadike. Komad „Njih više nema”, vešto i pitko napisan od strane istaknute spisateljice Doruntine Baše, predstavlja svedočanstvo tragičnih stradanja u Srebrenici i suptilno ukazanu počast žrtvama i ljudima koji su ostali primorani da nastave dalje uprkos svom bolu i učinjenoj nepravdi. Radnja je smeštena u magličast međuprostor stvarnosti i sećanja, bazirana na sentimentalnim sitnicama, lepim uspomenama i nežnim prizorima koji su simbol zajedništva, porodičnih okupljanja i bezbrižnijih, srećnijih vremena. Predstava je u potpunosti antiratna, bez direktnih asocijacija i osuda, i ijednom izgovorene reči rat, što joj samo daje dublje značenje i čini je emotivnijom, potresnijom i dugo prisutnoj u svesti gledalaca koji su na kratko postali deo istorije i svedoci jedne tihe, ali razarajuće patnje.
„Moje pozorište”, Atelje 212
Posle dugog vremena neodlaska u pozorište i pogledanih par predstava koje nisu uspele da ostave preveliki utisak, predstava „Moje pozorište” je uspela da me vrati u isto. Komad odiše istinom i zrelošću, neizostavnim humorom i čistim emocijama.
U svom autorskom projektu „Moje pozorište”, Boris Liješević na scenu postavlja svoje pojedine prošle lične i profesionalne aspekte života. Porodični problemi, (ne)uspeh na poslovnom planu, političko-društvene okolnosti koje neminovno prate svačiji život, samo su neke od situacija koje imamo priliku da vidimo na sceni. Iako je ovo autobiografski komad, što se zaključuje i iz samog naslova, kako predstava odmiče sve više se zapravo poistovećujemo sa pojedinim scenama. Upravo to poistovećivanje publike sa komadom još jednom potvrđuje da je pozorište tačka susreta svih nas i nešto što svi u društvu delimo – naše pozorište.
„Samoubistvo kao (društvena) činjenica”, Bitef teatar
Monodrama „Samoubistvo kao (društvena) činjenica” kroz snažno izvođačko prisustvo Ive Ilinčić preispituje granice neprijatnog, intimnog i podnošljivog u savremenom pozorištu. Rediteljka Ana Janković pozorišnu scenu koristi kao prostor suočavanja: sa realnošću, sa sobom i sopstvenom svakodnevicom, ostavljajući publiku da traži odgovore i preispituje svoje obrasce mišljenja i delanja. Posebno je vešto iskorišćena sposobnost pozorišta da postavlja pitanja koja ne ostaju zatvorena u izvođenju, već traju i nakon aplauza. Predstava se obraća direktno, bez dodvoravanja, naročito, ali ne isključivo mlađoj publici, otvarajući teme koje se tiču svih nas: šta znači biti vidljiv, koju cenu plaćamo u svetu koji odgovornost sa sistema prebacuje na pojedinca i kako egzistencijalni pritisci oblikuju naše svakodnevne rutine. Ovaj komad nudi prostor za razgovor i preispitivanje, verujući publici dovoljno da će ga razumeti, osetiti i nastaviti da o njemu misli.
„Slika Dorijana Greja”, Jugoslovensko dramsko pozorište
Vajldov jedini roman je faustovska priča o mladom čoveku koji prodaje svoju dušu u zamenu za večnu mladost. U vreme kada je objavljeno, delo je nailazilo na oštre kritike i žestoko negodovanje. Tek mnogo godina kasnije stiče status klasika. Glavni lik Dorijan Grej ostaje nepromenjen dok njegov portret održava gnusobu, trulež, izopačenost i pokvarenost njegove duše. U predstavi JDP-a ovo delo postavljeno je tako da imamo utisak kao da gledamo jedan čin. Kako Vajldov roman odiše lepotom na specifičan način – lepota kao jedan od glavnih motiva i lepota reči – ta lepota se u predstavi ogleda kroz raskošne kostime i očaravajući scenski pokret, igru i muziku. Teško da ovde može biti konkretnog poistovećivanja sa protagonistima, već je tu posredi duboko grebanje o moralnim dilemama i potraga za sopstvenom dušom. U tome je moć i uzvišenost ove inscenacije, i naravno lepota. A „lepota je jedino protiv čega ni vreme ništa ne može. Filozofije se rasipaju kao pesak, jedna vera prolazi za drugom, ali je lepota radost za sva vremena i svojina večnosti.” Uz lepotu nadovezuje se i mladost, a danas, kao i uvek, jedino je važno biti mlad. Biti večito mlad, pa makar i večito proklet.
„Dostojevski – moj život”, Narodno pozorište u Beogradu
Predstava rađena po memoarima Ane Grigorijevne, žene Fjodora Dostojevskog, koja pruža jedinstvenu i dirljivu priliku da se zaviri u privatni život ovog velikana ruske kniževnosti. Narodno pozorište nudi pogled na dva života Dostojevskog – jedan umetnički koji vide književni teoretičari i čitaoci, i drugi – unutrašnji i intimniji, koji će videti gledaoci ove predstave. Kao i za mnoge svetske pisce, kruže različite predrasude i glasine, međutim ovde je pisac predstavljen u drugačijem ruhu, kao biće koje voli i nada se, biće sklono padu i okovano porocima. Svi ljubitelji ruske književnosti će sigurno posle ove predstave otkriti njegov „put do spasenja” koji je nesumnjivo prisutan u njegovim mnogobrojnim delima, a njemu se vredi iznova vraćati.
„Nebo je malo za sve”, Narodno pozorište Niš
Predstava koja je rađena tako da prati biografiju kultnog niškog benda Kerber, dok istovremeno prikazuje osamdesete i devedesete godine u ovom gradu. Ozbiljan projekat Narodnog pozorišta u Nišu koji je na scenu doneo pregršt emocija, od nostalgije koja je bila prisutna kod starijeg dela publike koji su ovo vreme živeli, do inspiracije kod onog dela publike koji se divi ovom periodu i čezne da okusi slast življenja istog; što kroz predstavu i uspeva. Predstava koja pripoveda priču o prijateljstvu, ljubavi, nesrećama koje sa sobom donosi rat i ličnim borbama svakog pojedinca na sceni. Pored svih kvaliteta koje proizvodi ovaj projekat, svakako ne treba propustiti mogućnost da se oseti toplina humora sa juga kojim je ova predstava obojena.