Radnja ovog komada smeštena je u radničkom miljeu fabrike koja je devedesetih godina prošlog veka „prebačena” iz društvenog u državno vlasništvo, a zatim iz državnog u privatno, i danas se nalazi pred stečajem. Nju vode neki sumnjivi tipovi, sa polukriminalnim dosijeima, pa se pitamo kuda je otišlo, u čijim je rukama završilo to nasleđe u kome su, ako ne naši očevi, onda sigurno naši dedovi krvarili i davali svoje živote? Šta se desilo sa tim? Kako je moguće da se sve ovo desilo sa zemljom koja je „u krvi” nastala?
Boris Liješević
...15.10.2018
Bertold Breht, Ernesto (je živ) Gevara, Ludvig Fojerbah, KSM (Korumpirani Srpski Ministar), Dijego Armando Maradona, Karl Marks, TRA (Trans Rodna Aktivistkinja), Astor Pijacola, TST (Tipični Srpski Tajkun), Izabela Peron, Crveni General, PSI & OST (Prosečan Srpski Izdajnik i Običan Srpski Telohranitelj) i GRAD (Petrov? ma daj :P ).. sve je to (i još po nešto i po malo) moguće ako tekst piše Igor Štiks (Elijahova Stolica itd), a režira Boris Liješević (Hotel Slobodan Promet, Pijani itd), a na sceni odigra mlad ansambl Zrenjaninskog pozorišta.. Zrenjanin je angažovana predstava, koja se bavi iscrtavanjem mračne stvarnosti u nekada velikom industrijskom gradu.. u njoj su radnici (klasno neosvešteni), osim borbom za opstanak, više zabavljeni kladionicom nego eventualnim sindikalnim organizovanjem.. groteskno zvuče (nikad potrebnije) izrečene (i otpevane) parole iz doba socijalizma - Fabrike Radnicima! i mahanje crvenom zastavom sa haube Stojadina.. i, nekako nadrealno.. mlađi publikum, naravno ne zna nastavak Marksove jedanaeste teze o Fojerbahu, ona nije izrečena u celosti, već se Štiks zadržao na "tumačenju sveta", ne stvarajući iluziju o tome da se, a to nije lako, "radi o tome da se on izmeni".. bahatost, brutalnost i licemerje koje lagodno praktikuju KSM, TST, PSI i OST na sceni (a i van nje ), ne ostavljaju mesta iluziji da će se do promene sveta stići lako.. ali, niko nam ne može zabraniti da odmah, i sa punim pravom tražimo restituciju društvene svojine Liješevićeva režija je tečna, vešto je ukomponovao odlične songove (odavno na sceni nisam čuo bolje originalne songove), sa povremenim tumačenjem preskočenih događaja sa ivice pozornice, u najboljoj tradiciji Bertolda Brehta.. muziku je potpisala Jelena Popržan - minimalistički, samo glas i viola (na momente liči na violončelo), i to je učinila znalački, sa visokim osećajem za tekst i sa svojih nekoliko songova u mali džep spakovala celokupan opus Isidore Žebeljan sa njenim protežeom Draškom Draškom Adžićem, koji su danas neprikosnoveni (sic) u svetu muzike za pozorište.. do Zrenjanina se stiže lako, na pola je puta između Novog Sada i Beograda, ali onako, malo u šreh na ulasku u salu vas pozdrave srdačno, sa mekim č - dobro veče, dobro nam došli.. po neko dobije i ono - ko, nam ide, koo nam idee (bokte materin) a ta sala, u zgradi pozorišta, je najstarije pozorište u Srbiji, na istom je mestu od 1839.. i Begej je tamo di je bio, al' meščini nekako pregrađen, il' možda tripujem ima tamo i finih kafana u blizini: dvared makiJato, dvared kuvano vino i dvared ulaznice - 1100 dinara najnovijih, malo više nego garaža u Beogradu
