Polazna želja u kreiranju ove plesne predstave jeste pitanje: na koji način arhiviranje plesne umetnosti može biti umetnička praksa? Autorovo istraživanje ove želje odvija se kroz transgeneracijsku kreativnu razmenu sa šest koreografa/reditelja/plesača/izvođača lokalne nezavisne plesne scene: Nelom Antonović, Anđelijom Todorović, Jelenom Jović, Tanjom Pajović, Borisom Čakširanom, i Sanjom Krsmanović Tasić. Ovih šest umetnika zajedno, izvođači su predstave, odnosno „arhive u pokretu“ - oteljovljujući nedovoljno zabeležene zapise kretanja, doživljaja, sećanja, oralnih istorija iz njihovih umetničkih opusa - u trenutku kada ne postoji zvaničan institucionalni okvir arhiviranja lokalne plesne scene. Kroz transgeneracijsko (samo)propitivanje fizičkih, društvenih, emocionalnih, ekonomskih, ideoloških i drugih (uglavnom nevidljivih) ranjivosti iza njihovog kulturno-umetničkog rada i prakse, preispituju se ujedno i taktike, principi, (re)pozici...
