Društveni mehanizmi prikrivaju vlastitu odgovornost za patnje i mentalne bolesti, usmeravajući fokus na pojedinca, koji je prepušten da sam "reši" problem. Čovek, lišen nade i perspektive, postaje tovarna životinja, iscrpljena beskonačnim rutinskim procesima. Umor nije samo fizički - to je duboki, egzistencijalni zamor. Zastrašujuća je sudbina mladih generacija, nama je budućnost precrtana pre nego što smo uopšte stigli da o njoj sanjamo. Mi nismo samo izgubljeni, već nevidljivi.
Društvo nas čini bolesnima, gura nas na ivicu, a onda pere ruke od odgovornosti, svodeći naše patnje na pitanje "mentalnog zdravlja". U društvu koje nas upućuje na terapiju i razgovore o mentalnom zdravlju, zapravo se ignoriše istinski uzrok naših problema - sistem. Prepoznajemo ga kao nepromenljivu mašineriju na koju pojedinac, ili mala grupa ljudi, ne može uticati.
Ono &scaron...
Generacija hipertrenutka
Retko kada mi se dogodi da odem u pozorište i pogledam nešto sa čime se u tolikoj meri poistovećujem, da me dovede do određenih spoznaja koje me parališu. Mešavinu emocija – od olakšanja što me neko prepoznaje, do realnog straha i nelagode, donela je na scenu Bitef teatra Iva Ilinčić u svojoj monodrami „Samoubistvo kao (druš...
