Snovi…
Svi ih imamo. Ili oni imaju nas. Dešavaju nam se svima, ili se mi dešavamo nekome u njima.
Neki kažu da ne sanjaju. Zapravo se samo ne sećaju posle buđenja. Svi sanjamo.
Snovi…
Dolaze nam kada smo najranjiviji, kada ne znamo za sebe, kada je u našoj svesti sve moguće. Zato često bivaju izvitopereni, bizarni, užasni, apsurdni, urnebesni, a nekad sve to u okviru iste priče. Kako to? Odakle našoj svesti taj mentalni materijal o kome, dok smo budni, ne znamo ništa? Šta nam on govori o nama ili o svetu koji zovemo realnim?
Uopšte, šta je realno?
Zar snovi nisu realni dok ih sanjamo? Zar oni nisu, u trenutku dok nam njihovi impulsi prolaze kroz uspavanu svest, naša trenutna / jedina istina? Jesu, i zbog toga ih treba slušati. Treba im posvetiti pažnju. To smo pokušali.
Nekoliko meseci pre početka procesa rada na ovoj predstavi, dobili ...
Anđela Kiković ,Tanja Markov Križan / Una Đelošević , Mihailo Laptošević, Vladimir Maksimović, Nikola Joksimović, Aleksa Marković
Scenski prostor, svetlo, dramaturgija: Nikola Zavišić, Scenski pokret, koreografija, dramaturgija: Una Đelošević, Kostim: Suna Kažić, Tekstovi: Karl Gustav Jung, Fernando Pesoa, svi učesnici predstave.
