REČ REDITELJKE:
Rečenica koju Olga izgovara kada Alekseju priča o smaku sveta koji će se uskoro dogoditi – ,,Ponekad pomisliš: zar nije bolje da nas sve zatrpa, podavi kao mačiće. Da se ne mučimo.’’ - za mene je možda najupečatljiviji opis ovog komada. To su ljudi koji žive u tolikom odsustvu ljubavi, da je ozbiljno pitanje da li bi im smrt došla kao jedini mogući spas. Ako Bog, koga Olga spominje u komadu, može da vidi Šipilovsk, pitam se da li im šalje zemljotres kako bi uslišio njihove molitve i vapaje. Kada se ljudi toliko naviknu na pakao u kome žive, kada nasilje trpe, pa onda i prenose jedni na druge, kada više niko ne vidi smisao života te se svi prepuštaju lakoj zabavi i alkoholu kako bi zaboravili na sebe i okolinu, kada više nema ni načina ni nade da se nešto promeni, da se ljudi osveste i postanu bolji, da li je tada bolje sve sravniti sa zemljom i krenuti ispočetka?
Iako rad...
Staša Blečić, Srđan Kner, Rade Maričić, Nina Perge
Scenografija: Lara Bunčić, Kostimografija: Luna Šalamon, Kompozitor: Julija Petković, Dizajn svetla: Stevan Lukić, Izrada scenografije i tehničko vođenje: Imre Makra Jimmy, Prevod: Novica Antić, Plakat: Luna Šalamon, Produkcija: Gradsko pozorište Bečej, Foto: Čaba Mikuš
