Kada sam razmišljala o tome da uradim predstavu o osobi, koja mi je bila uzor i inspiracija u tinejdžerskom periodu, uvek sam o njoj mislila kao o dvema osobama. Evidentno je njeno dvojstvo; njena dva lika i njene dve priče. Jedna priča o nesigurnoj, nežnoj, neprihvaćenoj i nezaštićenoj devojčici i ona druga o hrabroj, agresivnoj začetnici novog spiska kriterijuma za žene. Jedna zbog koje je živela i ona druga zbog koje je umrla. Jedna koja je išla ka svom kraju da bi druga počela. Tek kasnije nailazim na podatak da je Dženis dobila ime po bogu Janusu. U pitanju je rimski bog kraja i početka. On je obično prikazivan sa dva lica, jedno gleda u početak, a drugo u svoj kraj.
Stoga, ova predstava omaž je jednoj ženi koja je došla do svog kraja da bi se desio novi početak.
Ova predstava je omaž muzici kakva više ne postoji. Muzici koja nema formulu za uspeh nego emociju za deljenje. Muzici koja nije matematika nego organska potreba. ...
