Gradovi kojih više nema vodi ka istraživanju umetnosti sećanja, ili ars memoriae, u kojoj se sećanja naročito čvrsto vezuju za fizičke lokacije, prostorije i arhitekturu. Ishodište ovog komada bio je grad kao konkretna geografska lokacija, kao sidrište sećanja. Šta biva sa našim uspomenama, šta biva sa onima koji nastavljaju da pamte ta fizička mesta čak i nakon što ona budu uništena?
Postupci izvođača na sceni odnose se na antičke veštine ars memoriae, prema kojoj, da bismo vratili u sećanje stvar koju želimo da upamtimo, najpre moramo da saberemo utiske. U središtu te mnemoničke tehnike jeste prostorna orijentacija. Na koji nam način u svrhu sećanja mogu poslužiti prostorije i mesta?
Gradovi kojih više nema istražuje arhitektonska mesta u ulozi narativnih instrumenata naše istorije - u svrhu ponovnog pisanja istorije, vidanjem rana prošlosti, i zarad...
Marija Bergam, Ana Ignjatović Zagorac, Branko Mitrović, Tamara Pjević, Miona Petrović, Jakša Filipovac, Nataša Gvozdenović, Nikola Živković, Una Vujošević
Koreograf: Konstanca Makras, Asistenti koreografa: Emil Norbert Bordas, Miki Šođi, Muzika: Aleksandra Đokić, Kostimograf: Selena Orb, Fotografija: Jelena Janković, Grafički dizajn: Katarina Popović, Izrada scenografije: Ljubomir Radivojević
