Don Žuan – jedna je od najvećih Molijerovih tragikomedija, drama iz zlatnog doba evropskog pozorišta, prvi put je na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a u postavci reditelja Gorčina Stojanovića. Ova barokna priča zasnovana je na legendarnom liku zavodnika Don Žuana, libertina koji izaziva celi svet, i onostrano. To je raskošna priča o avanturama gospodina hulje i njegovog ništa manje zanimljivog vernog saputnika Zganarela (lik koji je Molijer pisao za sebe i kog je rado igrao), a koja je ovog puta poverna glumcima Vojinu Ćetkoviću (Don Žuan), Sergeju Trifunoviću (Zganarel) i izvrsnom ansamblu u kom su još: Anđelika Simić, Vojislav Brajović, Marko Baćović, Dubravko Jovanović, Milica Janevski, Goran Daničić, Jovana Gavrilović, Slobodan Tešić i dve umetnice izrazite individualnosti – Sonja Vukićević, baletska umetnica i koreograf (igra Vreme) i sopran Katarina Jovanović, jedan od najlep&scaron...
Don Žuan – „gospodin hulja“ ili strasni ljubitelj života?
I danas aktuelan, svevremeni lik Don Žuana, na osnovu književnoistorijskih izvora, prvi put je obrađen u 17. veku, tačnije 1630. godine. Postavši najuniverzalniji lik španske literature, inspirativni karakter ovog zavodnika i razmetljivca dobio je počasno mesto i u delima Puškina, Bajrona, Molijera. Ne smemo malodušno zaključiti da niske strasti lako zavode um pisaca...
Don Žuan - Vojin Ćetković
Zganarel - Sergej Trifunović
Dona Elvira - Anđelika Simić
Don Luis - Vojislav Brajović
Don Karlos - Marko Baćović
Don Alonso - Dubravko Jovanović
Šarlota - Milica Janevski
Pjero - Goran Daničić
Maturina - Jovana Gavrilović
Dimanš - Slobodan Tešić
Vreme - Sonja Vukićević
Pakao - Katarina Jovanović
Preveo: Mladen Leskovac, Scenografija: Gorčin Stojanović, Kostimografija: Lana Cvijanović, Muzika: Bella Technika, Scenski pokret: Sonja Vukićević, Scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović, Dizajn svetla: Dejan Draganov,
26.03.2017
Iako kritika Ane Tasić nije najsjanija, ovo je komad koji vredi pogledati, ako ni zbog čega drugog onda bar zbog odlične izvedbe Sergeja Trifunovića. U pitanju je ozbiljan komad sa višestrukim značenjima i značajem za teatar, međutim, Molijerov smisao za humor izbija u prvi plan, te će mnogi gledaoci ostati zavedeni upravo njim potiskujući dublje značenje koje komad nosi. Simbolika koja se nenametljivo provlači tokom čitavog izvođenja vrlo je interesantna i daje dodatnu jačinu komadu.
