Koljadin teatar je ogledalo odvažno da odrazi karakterističnu težnju ka stvarnosti koja odbacuje svaku stilizaciju i sve duhovne činioce. On svet čulnih pojava shvata kao svet sa stanovišta prirodnih pojava: nasleđa, sredine, istorijske situacije. Njegov metod eksperimenta dovodi instikte, navike i ponašanja likova poput klasifikacija iz prirodnih nauka. "Umetnost je deo prirode viđen kroz nečiji temperament". Jedna evolucija ljudske sudbine u veku prevrata i "konačnih odluka". Koljadino utočište u svetu naturalizma, višestruko je žestoko i bolno. Bez klišea on dovodi svoje likove do ivice samoubilačkih tendencija dozvoljavajući da se pretope iz hladne i surove realnosti u šizofreni iskrivljeni svet mrtvozvanika koji postoje samo dati u određenom natprirodnom svetu bola, razočarenja i otpadništva. On taj svet bez ozarenja ljudske dobrote vidi kao tamničenje ružno, prljavo i zlo dovođenje u stanje surove realnosti k...
